Posljednji dani panka
149
Gordan Nuhanović

Posljednji dani panka

[proza]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba

Otvori
Čitanja 4066
Preuzimanja 2036
Ukupno 6100
Preuzmi
DPKM preporuča koriŔtenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Kritiku druge Nuhanovićeve zbirke priča, Bitke za svakog čovjeka (2003), zavrÅ”ila sam rečenicom kako će se za prelazak u ā€žligu prvakaā€œ ipak morati pričekati autorov, već tada najavljivani roman. Pri tome sam se, dakako, poigrala naslovom Nuhanovićeve prve zbirke ā€žLiga za opstanakā€œ (2001) i konstatirala kako je ovaj autor pokazao pripovjedački Å”arm, ali i stilsku neujednačenost, pa je na mojoj internoj listi domaćih pripovjedača slovio kao dečko koji obećava svojim pomalo ā€žneumivenimā€œ pričama.

Nuhanovićeve su komparativne prednosti svakako čučale u svojevrsnoj nepretencioznosti i poziciji voajera iz koje je oslikavao likove i događaje uglavnom vezane uz Vinkovce, pri čemu rodni grad ni u kojem slučaju nije bio poligon za nekakvu sentimentalno-nostalgičarsku prozu, već jednostavno ā€“ mali grad u kojoj su mnoge stvari vidljivije. Nuhanović nije tip pripovjedača koji bombardira atraktivnim, stvarnosnim temama, iako se njima itekako bavi, baÅ” kao Å”to ni njegov humor, kao jedno od jačih oružja, nije nametljiv, banalan, već provučen kroz nekakvu melankoličnu, hajmo reći tipično slavonsku, optiku.

Roman Posljednji dani panka, genetski vezan uz jednu priču iz zbirke prvijenca, onu ā€žPrvi i posljednji pankerā€œ, daleko je složeniji i dorađeniji no Å”to se to na prvi pogled može činiti. Nuhanović je u njega prenio većinu dobrih strana svoje dosadaÅ”nje proze, iako je voajersku poziciju zamijenio vrlo aktivnom. Pripovjedač u prvome licu je, naime, tridesetogodiÅ”nji novinar u stanju profesionalne i privatne krize, koji maÅ”ta o odlasku u Azerbejdžan i bijegu iz jedne od tipičnih redakcija senzacionalističkih novina u kojima je već postigao svoju ā€žtemu za naslovnicuā€œ. No, za početak morat će se zadovoljiti odlaskom u rodne Vinkovce u kojima ga ne čeka odmor i sređivanje misli, već posve suprotno.

Glavna fabularna linija koja započinje pripovjedačevim dolaskom/povratkom tiče se pokuÅ”aja obnove stare slave pank kluba ā€žMokra kiflaā€œ, u čemu pripovjedačeve prijatelje sprečava jedan od tipičnih predstavnika novog vremena, tragikomični Dondur, arhetip nekadaÅ”njeg jastreba izgubljenih iluzija i parodija lokalnog moćnika i njegove bande. No, Posljednji dani panka, iako na trenutke itekako koketiraju s modelom napetog trilera i čitatelja vode u tome smjeru, zapravo iznevjeravaju taj žanr i pretvaraju se u viÅ”eslojnu priču i spoj žanrova koje je Nuhanović vrlo umjeÅ”no prepleo s glavnom fabularnom niti.

Roman je to o senzacionalističkom novinarstvu kakvo je sa svojim rubrikama tipa ā€žÅ”to ručaju poznatiā€œ obilježilo posljednja desetljeća, priča je to o o životu u provinciji gdje globalni trendovi dobivaju karikaturalne crte, priče ja to i o Hrvatskoj, grotesknoj u svojoj postratnoj i postranzicijskoj fazi, u romanu simbolički svedenoj na dječju igru Čika Mike, u kojoj nekome uvijek neÅ”to ukradu, a ne zna se tko je žandar, a tko lopov ā€“ igri čiju brutalno-komičnu varijantu provodi spomenuti Dondur. Posredno je to i ljubavna priča jer se istovremeno s onom profesionalnom, pripovjedaču događa i privatna kriza i prekid ljubavne veze s djevojkom Julijom, novinarkom koja se mnogo bolje snaÅ”la u tranzicijskom novinarstvu, a kroz njihov je odnos suprotstavljen i građanski Zagreb (sa stanovima prepunim portreta obiteljskih predaka, mačekovaca), kojemu pripada Julija i provincija iz koje dolazi i kojoj se vraća pripovjedač.

Pripovijedanje u prvome licu otvorilo je i mogućnost posezanja za autobiografskim žanrom, Å”to je Nuhanović itekako iskoristio; osim Å”to je pripovjedač novinar i pisac (kao i autor), tu je i podosta istinitih detalja iz autorova života (obitelj, sjećanja na djetinjstvo i odrastanje), Å”to čitav roman vodi u smjeru priče o kraju mladosti i mladalačkih iluzija, simboliziranih motivom panka, čiji su, kako to naslov kaže, ā€žposljednji daniā€œ. Na kraju krajeva, to je i priča o piscu i ā€žstvarnosnoj proziā€œ jer se pripovjedaču događa i ā€žpobuna likovaā€œ, poznanika koji su se prepoznali u njegovim netom objavljenim pričama. No, sve te teme Nuhanović nije bezrazložno potroÅ”io, već spojio u čitak roman koji nudi mnogo viÅ”e no Å”to početno obećava.

Vinkovci kakve opisuje Nuhanović tipična su hrvatska ā€žurbana pustoÅ”ā€œ u kojoj je novo doba, sa svojim jasno opisanim neuralgičnim točkama, kao Å”to su kriminal, reketaranje, korupcija policije i ostalih struktura, pojelo gotovo sve odlike urbanosti za koje su se pripovjedač i njegovi prijatelji ā€žboriliā€œ u vrijeme kad su socijalistička željezničarska naselja postajala srediÅ”tima urbane supkulture kojima je treÅ”tao pank. Vinkovci su to u kojima joÅ” postoje oni koja hvata nekakva ā€žuvrnuta nostalgijaā€œ za vremenima kad to nije bila nekakva karikaturalna provincija, nego grad Satana Panonskog, Bareta i mladih Majki. ā€žMokra kiflaā€œ, kao posljednja oaza iluzije kako se neke stvari mogu vratiti, dakako, zavrÅ”ava polaganom predajom, pripovjedač u potrazi za sobom i mladoŔću postaje svjestan kako novo vrijeme donosi i ā€žmodel preranog starenjaā€œ u kojem novi dvadesetogodiÅ”njaci, odjeveni u strogo krojena odijela razmiÅ”ljaju o dividendama, a lokalna mafija odnosi pobjedu, te ne preostaje drugo do ponovo se vratiti ideji o Azerbejdžanu. Čak ni razgovor s duhom pokojnog vođe Sex Pistolsa, kojem će pribjeći jedan od junaka ovog romana, ne donosi spas i ne može spriječiti bukvalni i alegorijski egzorcizam kojemu ću pribjeći lokalni zastupnici ā€žduhovne obnoveā€œ i do kraja ubiti iluziju kako je moguće vratiti vrijeme bunta i panka, bilo kao povratak legendarnog dr. Pankilija na scenu ā€žMokre kifleā€œ, bilo kao način urbanog miÅ”ljenja.

Nuhanović u svome romanu nije kivan, iako je kritičan, njegovo je skeniranje novog doba tragikomično i ā€žsmekÅ”anoā€œ čestim autobiografskim i osobnijim dionicama, utopljenim u lagani humor. Mada povremeno zna biti tanji kad bi htio neÅ”to ozbiljno i dublje zaključiti ili poentirati, ili pak ubaciti poneÅ”to lirskiju dionicu, Nuhanović ovoga puta ima priču, sređeniji stil i doista dobar roman u kojem na trenutke prepoznajemo neÅ”to od tribusonovske ā€žplinske četvrtiā€œ i nostalgije, a kao da postoji i neka tajna veza između američkog juga uvodno citirane Flannery O’Connor i hrvatskog istoka ovoga pisca. Prema ovome romanu Liga za opstanak i Bitka za svakog čovjeka djeluju kao nekakvo bootleg uzdanje lokalnog pank benda iz ā€žMokre kifleā€œ, pa ni ā€žliga prvakaā€œ viÅ”e nije samo mladalački san.

Jagna Pogačnik, Jutarnji list

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Asfalt i blato

Definitivno se može zaključiti da priče viÅ”e nisu u modi. S poezijom je stanje u tom smislu ionako oduvijek bilo problematično te se u posljednjih petnaestak godina pjesniÅ”tvo malokad nalazilo u gornjoj polovici nekih imaginarnih in rubrika. A s najvećim dijelom 2006. godine sada već iza nas posve je očito da je roman najnovija hrvatska književna zvijezda. Čak su i domaći pjesnici stoga odustali od objavljivanja priča te su se, s različitom dozom uspjeha, bacili izravno na pisanje romana. Za pisače priča, pak, ovaj bi prijelaz na trenutno popularniji veći volumen stranica teoretski trebao značiti neÅ”to manji problem. No, bez obzira na svu eventualnu popularnost i teorijske pretpostavke, roman i nadalje ostaje jedan od najizazovnijih književnih oblika. A tom književnom izazovu, kao i najnovijim domaćim trendovima, nije odolio ni jedan od poznatijih domaćih pričačaā€” Gordan Nuhanović. Nakon dviju zbirki priča, te podulje stvarateljske stanke, Nuhanović je, tako, ove godine objavio svoj romaneskni prvenac ā€” Posljednji dani panka.

U svih autora razmjerno opipljiva opusa, a Nuhanovićeve dvije zbirke, pogotovo u domaćim okvirima, nikako nisu zanemarivo postignuće, neizbježno je povlačenje određenih paralela. Za početak, scenografija njegova romana u velikoj je mjeri slična onoj iz većine njegovih priča ā€” njegovi likovi, tako, uglavnom umorno koračaju istočnoslavonskim ravnicama ili ulicama Vinkovaca uz povremene kraće izlete u zagrebačku metropolu. Zapravo, između jedne Nuhanovićeve priče i romana postoji čak i tjeÅ”nja veza. Naime, priča ā€žPrvi i posljednji pankerā€œ iz Lige za opstanak djelomično obuhvaća glavnu temu romana ā€” sudbinu sada već razmjerno ostarjele generacije vinkovačkih pankera. Iako naizgled daleko od bilo kakve generacijske ispovijedi, Posljednji dani panka u biti donose upravo sliku vrlo određene skupine manje-viÅ”e tridesetogodiÅ”njaka, a roman nedvojbeno posjeduje i jedan autobiografski naboj, koji u posljednje vrijeme čini joÅ” jednu sve čeŔću pojavu u domaćem pismu. Dakle, Nuhanovićev glavni junak vinkovački je novinar i pisac na pragu tridesete, koji, usprkos naizgled uspjeÅ”noj ljubavnoj vezi te karijeri u zagrebačkom tabloidu, proživljava privatnu i profesionalnu krizu. Kako bi se konačno malo sabrao, odlazi u rodne Vinkovce, no tamoÅ”nji događaji samo ga joÅ” viÅ”e učvrŔćuju u njegovim sumnjama u smisao novinarskoga posla te bizarnoj ideji da se uputi u Azerbajdžan (…nekamo daleko, zapostavljeno i neatraktivno). Putem sudjelovanja svog neimenovanog junaka u očajničkoj borbi za opstanak posljednjeg vinkovačkog pankerskog okupljaliÅ”ta, kafića ā€žMokra kiflaā€œ njegova prijatelja Marija, Nuhanović je ovdje iznio znatno Å”iru i složeniju sliku hrvatskoga druÅ”tva potkraj devedesetih. No, viÅ”e od toga, opisao je dvojbe i pomalo preuranjenu krizu srednjih godina cijeloga naraÅ”taja određena teretom geografskog, povijesnog i političkog nasljeđa.

Unatoč gornjim teÅ”kim riječima, Nuhanovićev roman nosi sve lakostilske crte svojstvene njegovim dosadaÅ”njim pričama ā€” humor, ironiju i nepretencioznost. A spomenuti generacijski moment sličniji je Tribusonovu zdravo patetičnu u Povijesti pornografije negoli kakvu ozbiljnu psiho-socijalnom portretiranju. Zapravo, naglaÅ”en politički, odnosno viÅ”e gospodarsko-kriminalni podtekst, joÅ” je jedna nit koja povezuje dva autora. I, za kraj, vjerojatno nije slučajnost da su obojica u srediÅ”te zanimanja stavila svoje rodne gradiće (Bjelovar/Vinkovce), dok im je zagrebačka strana priče bila znatno manje bitna. No, dok se Nuhanoviću može priznati da se mnogo bolje snaÅ”ao s čitavim kontekstom devedesetih nego Tribuson u nekim svojim kasnijim romanima, u njega je joÅ” očito da ima manjih problema oko održavanje dinamičnosti radnje i usklađivanja (prave) količine (samo)ironije te granica grotesknoga do kojih je nužno ići. Jasno, u romanu je mnogo teže nego u pričama održati trajno visok pripovjedni tempo te se svaki put uspjeÅ”no poigravati kliÅ”ejima. Nuhanović pritom nije imao baÅ” onoliko poteÅ”koća koliko bi se to u prvijencu možda i moglo očekivati, no oÅ”trije čitateljsko oko na brojnim će mjestima zapaziti viÅ”kove. Moguće je tako uočiti da u romanu ima kliÅ”eja koji unatoč namjeravanoj ironiji viÅ”e naginju neuvjerljivosti, zatim stanovit broj promaÅ”enih poenti, kao i manja količina ne toliko izvorna filozofiranja. Također, lik Dondura, mazohistički nastrojena profesora glazbenog te nadobudna čuvara hrvatskih ideala, malo je odveć podcjenjivački pojednostavnjen, ne uspijevajući pritom biti i dovoljno ironičan. No, uz već prethodno spomenuto dobro skidanje devedesetih te specifične istočnoslavonske atmosfere i mentaliteta, u većem dijelu romana Nuhanoviću je ipak uspjelo o zapravo iznimno ozbiljnim temama progovoriti bez uobičajeno očekivane težine.

I dok Nuhanovićevi ostarjeli pankeri uzalud traže nasljednike, pretvarajući se iz buntovnika bez razloga u ravnoduÅ”ne tridesetogodiÅ”njake, njegov glavni junak spas nalazi u Azerbajdžanu. I možda je upravo nekoliko redaka (ironičnog) happy enda nekako najizraženiji (iako pomalo subjektivan) minus Nuhanovićeva romanesknog prvenca. Nakon lako zanemarivih manjih kikseva u atmosferi i duhovitim dosjetkama, epilog nažalost stiže kao svojevrstan antiklimaks čitatelju sada već posve uvučenu u priču. No, do posljednje dvije stranice, jedino Å”to se Nuhanoviću zapravo moglo doista ozbiljnije prigovoriti bili su povremeno nepotrebno potanki opisi. Uz razmjerno svjež prijelaz u pripovjednu ich-formu, znatniji iskorak u (auto)biografsko te na viÅ”e mjesta pogođenu (samo)ironiju, kao i pravu količinu nužne patetike pri osvrtima na slike iz djetinjstva, Nuhanović se s ovim romanom nalazi na najboljem tragu Tribusona (u najpohvalnijem smislu te usporedbe) i one vrste lake (ne toliko u smislu tematike, koliko čitljivosti i stila) proze kakva već godinama kronično nedostaje na hrvatskoj sceni. U konačnici, Nuhanović je uspjeÅ”no proÅ”ao romaneskni izazov, no sada se od njega očekuje ā€” joÅ” i bolje.

Jelena Gluhak, Vijenac