U vrlo kratkom roku Ivana Bodrožić postala je ultimativna hrvatska autorica. Za prvu zbirku poezije “Prvi korak u tamu” dobila je nagradu Goran za mlade pjesnike. A onda je 2010. objavila tvrdo kuhanu autobiografsku prozu “Hotel Zagorje” koji je dobio proznog Kiklopa, ali i televizijski elitni termin kod još jednog pjesnika, Aleksandra Stankovića i legenda o autorici bez dlake na jeziku bila je spremna za konzumaciju. A kada je prošlog proljeća i to još za jedan beogradski (doduše) književni list oprala, kao nitko do tada, hrvatskog predsjednika kulturnog lika i djela Ivu Josipovića, Ivana Bodrožić postala je medijski lik čija svaka riječ ima težinu. Postala je pojavnost. I kada su svi očekivali nastavak “Hotela Zagorje”, Ivana se odlučila potvrditi novom zbirkom poezije. A zbirka “Prijelaz za divlje životinje”, premda je u ponekim dijelovima pretenciozna (kao u pjesmi “Da je Matoš kojim slučajem znao pisati ovako”), ipak donosi puno autoričinih emocija koje su spretno i nadahnuto uobličene u protestne, angažirane pjesme u kojima ima i ratnih trauma, ali i još veće poslijeratne depresije. I naravno, univerzalnog estetskog straha bez kojeg niti nema dobre pisane umjetnosti. No, pravo središte Ivanine poezije ipak je ljudska, obiteljska intima, osjećaji roditeljstva, ali i kćerinstva te pomalo odrješitog, valjda nekakvog postmodernog ženstva. U intimističkim pjesmama u kojima Ivana bježi od uzvišene patetike i rabi svakodnevni, a vrlo često i grubi govor, autorica razotkriva najtanje svoje tajne u kojima ne treba tražiti nikakva skrivena značenja. To nikako nisu pjesme s ključem i baš ta pjesnikinjina otvorenost i iskrenost najbolja su preporuka za čitanje njezine najnovije knjige.

Denis Derk, Večernji list

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Pjesma “Nikada nećete saznati koliko vas volim” jedinstveno je dovršena i izbrušena himna elementarnim česticama ljubavi i života, a pjesma “Imam prijelaz za divlje životinje” potvrđuje nasušnu potrebu za drugim, ali i njegovu beskorisnost u užasu tamnice svakoga od nas, hermetično zatvorenih i prestrašenih zaljubljenika u život, nemoćno zabrinutih za budućnost, istovremeno i uspaničenih i rezigniranih, jer znamo da će ova, s nama ili bez nas, naći načina kako se o sebi pobrinuti. Ne samo o sebi. I o nama. I o našoj djeci.

Baš kao što se je i neka druga budućnost koju su, misleći na sebe, za nas planirali danas mrtvi ili usužnjeni starci, nikad okrivljeni razvojačeni masovni ubojice, pljačkaši identiteta… u neka prošla vremena, pobrinula za sebe i danas se nama, kojima je još do nečega stalo, odaziva na ime sadašnjost.

Knjiga je ova o sjećanju: onom kolektivnom i onom osobnom. Pjesnikinja ih do nepogrešivosti precizno pozicionira u prividnu binarnu opoziciju u kojoj je kolektivno sjećanje nepogrešivo i odnosi se na stvari koje su izvan naših tijela, dok je ono osobno “ispod granice mogućeg sjećanja u psihologiji”… i za koje nitko od nas niti zna, niti može znati je li stvarno ili je samo izmišljeno. Jer vraća se u našu sadašnjost u oblicima koji znaju kako mobilizirati strah i od njega napraviti štit koji subjektu govori da je po njemu bolje ne čeprkati.

Ali dok o tomu ima svijest, Ivana stalno i samo to radi. I to balansirajući na rubu provalije u koju bi mogli upasti mnogi repetitivni motivi njezine proze i poezije ukoliko i dalje budu slijedili spiralu traume i u fragmentima se vraćali ne samo u njezino sjećanje, u njezinu imaginaciju, nego i iskakali na stranicama još nenapisanih knjiga.

Puno je ovdje dobrih pjesama. Ali ima i onih čija je kvaliteta upitna. Knjiga bi bila bolja da je “Skriveni fajl” i dalje ostao skriven, a da su Carmen i Carlos “razbili tango” van tog ciklusa koji uglavnom opisuje kako bi trebale izgledati pjesme “pod konstrukcijom” i tako narušava ravnotežu inače solidno napisane knjige koja je našla načina kako da, čak i kad tematizira motive unaprijed osuđene na uspjeh kojega gotovo Pavlovljevim refleksom polučuju pjesme u kojima stradaju “neviniji od nevinih”, dječica, kućni ljubimci… estetikom umakne patetizaciji klišeizirana materijala.

S nestrpljenjem očekujemo novu knjigu Ivane Bodrožić. Ali, toplo se nadamo i s nekom novom, kod nje još nepročitanom tematikom.

Nikola Petković, Novi list