Ne vjerujte svakom tko kaže da piše poeziju. Poezija ne služi u psihoterapijske svrhe. Pjesma nije ono što nastane jer smo nujni i pada kiša. Tada nastaju neke stvari, rekli bismo, više samozadovoljavajućeg karaktera. Pjesnici, nadalje, osobe su koje znaju čitati i pisati. To će reći da čitaju puno i s guštom i da im ponešto od svega toga i ostane. S druge strane, znati pisati znači: znati stvarati. Upravo školski primjer onoga što je suprotno od afektirajućih pubertetlijskih patetičnih krvavih zapisa – poezija je mladog pjesnika Tomislava Bogdana. Eto, to sam mislila kad sam rekla: znati čitati i pisati. “Pristajanje” je zbirka ozbiljnih, izbrušenih stihova nastalih pod sigurnim perom pametnog, smirenog zapisivača. Zahvaćajući trenutke, mjesta i osobe oko sebe, pjesnik slaže stihove/preslike svoje unutarnje hijerarhije odnosa, značenja, razmišljanja. Vrijednosti se određuju stoički – smirivanje, približavanje, pristajanje… Isječci svakodnevice, sjene uspomena i iskustava, zamijećene sitnice u kojima se zrcale emocije, prostor i vrijeme – polazne su točke pjesme. A nakon polaznih, točke mogu postati svakojake – leteće, mirujuće, vrijuće… Ovo je pitanje, čini se, mučilo i Tomu Bogdana: tri ciklusa u zbirci tri su posve različita svijeta koja velikom tolerantnošću suegzistiraju. I što sad? Reklo bi se – novčić se nije okrenuo ni na jednu od označenih strana, tako daje odlučeno uvrstiti u knjigu sve. Osobno, ne volim neodlučne novčiće. Ma koliko bile lijepe obje, u ovom slučaju sve tri strane, ovako poredane i izložene gube na snazi. I dok iznova čitam prvi i treći niz pjesama koje struje snažnim, pročišćenim slikama i jezikom, iz glave mi ne izlazi ciklus o Konteu i ekipi. To je ta pjevuckavost i duhovitost nalik Luku Paljetku što me razgaljuju uvijek iznova. I ta zaigranost. Filozofičnost. I žao mi je što Konte nema daha za pravu baladu. Na kraju koje ih sve probode.

Katarina Mažuran