Pomoćna pluća svijeta

Pjesnik i kritičar Branislav Oblučar u svojoj je drugoj samostalnoj, Kvirinom za najbolju pjesničku knjigu mladog autora upravo nagrađenoj knjizi, radikalizirao i do kraja konzekventno izveo jedan od smjerova jasno naznačenih u vrlo zanimljivom prvijencu, visokokonceptualiziranom Mačjem pismu iz 2006, koje je uz stihove donijelo i pregršt pjesama u prozi, ali i nekolicinu žanrovski mimikričnih zapisa, najbližih formi mikro-eseja. Pucketanja su u cijelosti sastavljena od takvih poetskih mikro-eseja; iako se jezičac na nekoj imaginarnoj vagi, od teksta do teksta, pomiče više ili manje u smjeru spomenute, teorijski još nedovoljno usustavljene protejske vrste, pjesme u prozi, njihov temeljni timbar i postupak, čini se, ipak nije pjesnički, ako je to uopće bitno. Jer, pred nama je zaista iznimna, suptilna, dobro promišljena, gusta i precizno tkana knjiga, kakvih u domaćoj godišnjoj produkciji i nema suviše.

Predani čitatelj

Oblučar je, prije svega, predani čitatelj (i eksplicite će reći: “Ja sam iznimno trezven čitatelj, čitatelj koji se trudi, čitam vrlo sporo i pažljivo, takvoga bi zapravo poželio skoro svaki pisac”), te ova knjiga, na neki način, predstavlja himnu tome samotničkom procesu. Knjige se, i ono što je u knjigama, upisuju duboko u protagonistov mentalni prostor (čak ga i fizički ozljeđuju!); njegova je refleksija gotovo uvijek izravno prelomljena pročitanim; njegov je primarni univerzum definitivno onaj tekstualni. Najgušće su njegove točke Dragojević i Cioran. Prvi je, rekao bih, zadužio autora specifičnim neopterećenim, induktivnim tipom uvida u mikro-strukture svakodnevice te razigranom, živom, iako misaono maksimalno konciznom rečenicom, a potonji suptilnim nihilističkim podtekstom; prije svega sveprisutnim nagovorom na samoću.

Pisanje počinje s kvarom, reći će protagonist, a taj “kvar” odnosi se najčešće na kakvo iščašenje, promjenu optike, očuđujući pogled na neki uobičajen predmet iz nesvakidašnje perspektive; najviše ga zabavlja otkrivanje paradoksa, začudni obrati. Tako mapiranje intimnog prostora – stana, kupaonice, kvarta (pokvarena prozorska roleta javlja se kao lajtmotiv, gotovo kao neka vrsta lika) – postaje istinskom avanturom.

Kamenčić u cipeli

Žulja me stvarnost, reći će na drugom mjestu, nastojeći se iz nje izdvojiti, distancirati se od svijeta (insistiranje na vlastitom prostor/vremenu, čepovi za uši, spuštene rolete, žal za sklonjenom zavjesom), no te svakodnevne “putositnice” funkcioniraju istovremeno kao provokator, kamenčić u cipeli, okidač za misaonu i tekstualnu refleksiju. Literatura je, prije svega poezija, vrsta utočišta (pjesme i nisu drugo do neka pomoćna pluća, nužna za normalno disanje u svijetu koji se u raznim vrstama ispušnih plinova i smradova svakodnevno guši), a to je sklonište beskonačna intertekstualna mreža sastavljena uvijek od tragova tko zna čijeg čitanja, pa i kada smo ti “tko zna tko” mi; nije moguće dva puta stupiti u istu knjigu.

I esej, što Oblučar sasvim ispravno tvrdi za pjesmu, može biti savršeni svejed, pače, još se bolje snalazi u toj koži. U ovoj knjizi skupljeni tekstovi to lijepo potvrđuju.

Marko Pogačar, Novosti

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

U traganju za izgubljenim vezama

Zbirka mikroeseja Pucketanja druga je knjiga Branislava Oblučara. Nakon Mačjeg pisma, poezije koja od mačke posuđuje gracioznost pokreta, oštrinu oka, lukavost bivanja, Pucketanja, iako na tragu „mačjeg pisma“ zadržavaju poštovanje prema samosvojnosti predmeta, afirmiraju sasvim drugi žanr i ponešto drukčiji subjekt, onaj koji se više ne zamišlja u drugom, koji se iz mačkocentričnog svijeta vraća u okrilje antropocentričnog, pri čemu ne zasjeda na prijestolje kako bi predmetima vladao, nego se smješta među njih zadovoljavajući se mirnom kohabitacijom i povremenim posredovanjem. Forma mikroeseja sretna je mjera narativnog i lirskog te na okupu održava i zauzdava mogućnosti asocijativnog širenja značenja koje se otvaraju svakim spojem raznorodnih pojmova. Iskorištavajući tehniku očuđenja kako na planu sadržaja, tako i na planu izraza, Oblučar gradi stil udaljen od generacijske poetike, uzmimo taj pojam s rezervom, i suvremene pjesničke produkcije, sveden na margine, gdje pravi društvo Danijelu Dragojeviću.

„Pucketavi“ mikroeseji nalik su na male studije ili ćaskanja o prozaičnim fenomenima – naslove nastanjuju šetnje, četkice za zube, smrad, boce, krumpiri, zavjese, klompe, pauci. Lirski junak zahvaća u „ono što se mreška na površini života“, kako sam kaže u zaključnom tekstu, njuška predmete iz svoje okoline i istražuje putanje tuđeg govora o predmetima i pojavama kako bi ih uveo u arhitekturu (novog) teksta s pamćenjem na književni okoliš odakle ih je preuzeo. Vezivnim sredstvima kao što su neznatni događaji iz svakodnevnog života, anegdote, reminiscencije, književne asocijacije, itd. pucketanja iz naslova zbirke ne samo da predstavljaju „svijet o čijim pravilima najvjerojatnije nikad nećemo saznati ništa“ – ona su u prvom redu suzdržana svjedočanstva o tom svijetu, materijalni jezični događaji koji se objavljuju jedan za drugim počevši od zapisa o poeziji i čitanju, možda najuzbudljivijih dijelova knjige. „Pucketave“ ćakule imaju naglašenu autopoetičku i metatekstualnu dimenziju i koliko pokušavaju uspostaviti izgubljene veze među nasumično odabranim fenomenima, toliko su usmjerene na same sebe, na varijacije o intuiranju pjesničkog posla kao čudesnog jezičnog zahvata u zbilju. Niz nerazvrstanih pripovjedno-lirskih sekvenci stoga obilježava dvostruka gestualnost ili neprestan hod na granici između iskaza i iskazivanja, rezerviranost u izvedbi i šutljivost u rezultatu, kolebljivost tekstualnog jezičca u odnosu na mimezu i dijegezu.

Početni mikroeseji upućuju na stalnu karakteristiku zbirke, a to je fragmentarnost uzdignuta do dostojanstva cjeline. Za lirskog junaka poezija će dobiti respiratornu ulogu, jer pjesme su kao „pomoćna pluća“, a poezija je „pretapanje razina postojanja“; ključ kojim se ulazi u svijet razgovora među predmetima nije jasan i jednoznačan, upravo na toj tajnoj alkemiji počiva šarmantnost Oblučarovih zapažanja. Pucketanje se, drugim riječima, ne odnosi toliko na kreaciju koliko na jezičnu re-kreaciju, pomni i promišljeni razvoj teksta, ritmičnu ulančanost rečenica, inovativni sintaktički ples po koreografiji krutih jezičnih pravila. Mikroesej s naslovom Pucketanja maestralna je jednorečenična provedba, izvedba i ishod pucketanja, autoreferencijalni i programatski govor o vlastitom govoru, koji je tkanje tuđeg govora i od toga ne bježi, naprotiv, tomu se dosljedno utječe.

Na prvi se pogled naslovi nižu bez osobitog poretka. Ako se takva tvrdnja može potkrijepiti cjelokupnim lirsko-meditativnim projektom što ga je čitateljima predstavio Oblučar, mišljenja sam da se dade naslutiti unutarnja organizacija i kohezivnost među raštrkanim sličicama iz inventara svakodnevnog života, što opet nije u raskoraku s temeljnom idejom fragmenta. Mikroeseje o poeziji slijede tri o tehnici kao nesumjerljivoj opreci poeziji, zatim pet o čudacima i samcima, sedam o snovima i spavanju, trinaest o svakodnevnom životu i intimnim sličicama iz obiteljskog albuma; ostatak izravno ili neizravno inspiraciju i motive crpe iz materijalnosti jezika i njegovih komunikacijskih dimenzija. Ovaj mogući nacrt tematsko-motivske kartografije Pucketanja hini biti precizan i sveobuhvatan, dosljedan zakonima omjera, jer zbirka, kako je već naznačeno, ne pretendira pružiti cjelovit uvid u „velike“ pojmove poput istine, vremena, bitka, ljepote, ona upravo onemogućava svaki sličan napor koji bi se uložio u razumijevanje totalnosti svijeta – kako pjesnikov posao shvaća Oblučarov lirski junak: „do poezije nije da mijenja, prilagođava ili popravlja stvari, već da ih sagledava drugačije i imaginacijom preobražava“. Pucketanja su literarni događaji nastali dodirom dvaju ili više polja, elektricitet stvoren radom udaljenih označitelja kada im se asocijativni grozdovi približe ili preklope, pri čemu se neprestano zadržava njihova samosvojnost i odvojenost, pravo na vlastito postojanje – riječima lirskog junaka: „figurama prožimanja pretpostavljam odvojenost, razdaljinu“, jer „možda upravo toj maloj, ali nužnoj distanci zahvaljujem savezništvo a ne rat“. Oblučarova omiljena tehnika pisanja naime dade se opisati kao sučeljavanje krajnosti, sraz egzistencija, poticajna napetost izmeđz svjetova. Odatle proizlaze veze između WC školjke i poezije, mirisa jabuka i glazbe, boce i duše, pakla i klompa, prikolice i književnosti, da navedemo samo neke. Poezija koja približava udaljeno i razjedinjuje jedinstveno u Oblučarovoj izvedbi nije nekomunikativna, dapače, čitatelju se aktivno ustupa mjesto, „mogućnost pristupanja erotskom činu čitanja poezije“. Imena poput Freuda, Slamniga, Žižeka, Ciorana, Heraklita, Nietzschea, Coetzeeja u autorovu pismu nisu nagazne mine upućene isključivo uskospecijaliziranim intelektualnim znalcima sa zakrpama na laktovima i dugogodišnjim iskustvom prolaska kroz književna i filozofska minska polja – riječima iz Vječnosti, „obično izdrkavanje (k tome još i intelektualno)“, to su imena o koja se spotaknula ili s kojima s sudarila pjesnikova svijest, svjesno ili nesvjesno. S obzirom na naizgled nevjerojatnu lakoću izvedbe, autorovi fragmenti mogli bi zavarati i navesti na pomisao da su nastali „u dahu, u zamahu inspiracije, kada se duša naglo oslobađa zemaljske nečisti“, no prate li se tragovi „tko zna čijeg čitanja“, jezično-stilski amalgam Oblučarove knjige jest sofisticirano tekstualno tkanje koje se namiruje iz različitih registara: visoke književnosti i poezije, klišeja razgovorne komunikacije, okamenjenih izraza i poslovica, administrativnih formulara, književnoznanstvenog diskurza…

Pišući o drugima i još koječemu, Oblučar je nezaobilazno ispisao subjekt koji gotovo da nije s ovoga svijeta. Junak u pravilu govori iz vlastitog očišta i može poslužiti kao školski primjer ich-forme, a ipak o sebi jedva da je išta i rekao. On se smije suzdržano i tiho, postoje li grublji oblici smijeha, svode se na rijetke pojave ironije, a manifestiraju se najčešće kao autoironija prema „pjesniku koji pati“, čudaku koji u gluho doba noći provjerava točno vrijeme na zidnom satu u kvaru i teško vizualizira opise prostora u književnim djelima. Njegova šutljivost nije ni nasilje ni osuda nego izbor, niti je znak pasivnosti i pripadnosti kakvu odabranom krugu istomišljenika, po čemu predstavlja mjesto razlike u odnosu na tzv. slabi subjekt stvarnosnog pjesništva. Osim što bira samotnjaštvo i samoću kao prihvatljive alternative suvremenom konzumerističkom društvu, lirski se junak doslovce oblaže vatom, poseže za čepićima za uši da ga zaštite od buke, nerijetko se pritajuje u polumraku stana, do cilja stiže zaboravljenim ili poluutabanim puteljcima. Spomenuvši maloprije Freuda, on nije tek jedno od imena iz inspirativne lektire. Freud kao dijagnostičar neriješenih imovinsko-pravnih odnosa između ega i ida, kao odvjetnik ega, koji nije gospodar u svojoj kući, nezaobilazan je sugovornik s čitateljem kad se u uoči da se redcima provlači polifonija iskaza. Koliko je naime subjektov govor osviješteni dijalog s književnim i (sub)kulturnim srodnicima, toliko kroz njegova usta progovara mnoštvo tuđih glasova što se probijaju mimo suverena im glasnogovornika: „imaginacija me i pored svega iznevjeruje, ne sluša, radi po svom“, „kasnije shvaćam da sam ubacio ‘a’ viška u ‘hlapljivo’“, „no teško se oduprijeti i upornoj želji stvari“, „ako se tako može reći“, „i nešto vam govori“, „ne znam zašto, no ta me misao i taj blagi zvuk redovito smire“ – svi ti izrazi upućuju na govor mimo govora, na sadržaj onkraj sadržaja iz naslova, možda i na sami unutarnji operativni sustav kojim u bliske odnose stupaju pauci i stanarina, vječnost i masturbacija, ozljede i knjige.

Poštujemo li tradicionalnu podjelu knjigoljubaca na ljubitelje poezije s jedne i proze s druge strane, rukopis Branislava Oblučara, čiji lirski junak u jednom trenutku svoje pisanje kvalificira kao „poeziju“, pronaći će svoje čitatelje u objema skupinama. Pročitavši dakle ove mikroeseje ili poeziju u navodnim znakovima, čitatelja će nemalo iznenaditi kako sitnice iz svijeta koji ih okružuje poprimaju svemirske razmjere. A ni u tekstovima ni u svemiru, gle čuda, nema ni spomena na mobitele, televizore, internet…

Andrea Milanko, Zarez

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

U bilješci o knjizi Pucketanja književni kritičar Miroslav Mićanović ističe kako je riječ o mikroesejima, kojima putanja reda teksta ide od početka do kraja da bi se zaokružila misao i poentiralo. I zaista, posebnost Oblučareva pisma ogleda se u povezivanju svakodnevnog i književnog. Naime, poticaj za pisanje mikroeseja je vezan uz neki prizor iz svakodnevnog života, koji postaje “okidač” za refleksiju. Važno je kako se u tim refleksijama autor referira i na druge tekstove, pa se upravo  u tom prostoru intertekstualnog ogleda promišljanje autopoetike, književnosti općenito.

U nekim poetskim tekstovima autor se poigrava značenjima riječi – realizirana metafora, naziv knjige ili pak  riječi “ogoljene” od konteksta, postaju “začudni” predmeti pjesnikovih analiza. U odnosu riječi i stvari, čini se da autor prednost podaje upravo “stvarima”, jer u pokušaju da sinestetički zahvati svagdan, autor samo može detektirati “pustoš jezika”. No odnos između tzv. pravog života i književnosti, ponekad duhovito premrežuje, kao u pjesmi “Prikolica”, pa se čini da su ti svjetovi ipak neodvojivi, odnosno da niti selo više nije mjesto u kojem izostaju tragovi kulture.

U mikroeseju “Ni na nebu ni na zemlji” autor autopoetički ističe kako mu je mašta “ponekad slaba”, pa se stoga zapisi temelje na pamćenju nekog djelića stvarnog. Slijedom toga poetski zapisi bivaju linearno strukturirani, lišeni bogate metaforike, antropološko-mitopoetski, usredotočeni na uočavanje začudnosti u povezivanju “svijeta” i “književnosti”. No, upravo zbog te “slabe mašte”, neki će zapisi biti lišeni invetivnosti, odnosno svodit će se na nategnutu priču ili pak na lirski zapis u kojem ne nalazimo nikakvo očuđenje (to se odnosi na zapise “Čistilište” i “Polumrak”).

Ali zato, na tragu mađarskog esejiste Bele Hamvasa koji je tražio metafiziku u najprostijim jelima ili pak svakodnevnim ritualima, Oblučar ispisuje predivne poetske eseje o ispijanju čaja, o čajnim kolutićima, žgancima i grahu.

U svim poetskim mikroesejima prisutna je perspektiva lirskog subjekta, odnosno njegova prisutnost u prostoru, kojeg pažljivo deskribira. Pritom i prostori koje ne vežemo uz poeziju, kao što su to wc-i, postaju itekako zanimljiva mjesta – u najmanjoj kupaonici na svijetu mogu se pisati kraće pjesme “nastale u dahu, u zamahu inspiracije”. Zanimljivo je i kako autora zanima upravo vlastito bivanje u prostoru, simultano zahvaćanje svih senzacija, ali i prostor u romanu, odnosno podjednako uvažavanje i fizičkog i metafizičkog, ili pak traženje sklada s prirodom kojeg metaforički predstavlja slikom “stanja izvanredne bjeline”.

Knjige nisu isključivo shvaćene kao umjetničko djelo, već i kroz svoju “fiziku”. Oblučar obično poentira obrtanjima teze, pa tako umjesto notorne priče o nasilju nad knjigama, zapituje se o nasilju koje knjiga može nama učiniti – npr. možemo se porezati na knjigu. I upravo taj mali rez je upad realnosti, odnosno metafora uravnoteženosti, jer lirski subjekt kao da želi ostati čvrsto vezan uz svakodnevnicu, posve običnu i prepunu rutine. Knjige koje kupuje kod uličnih prodavača ili pak posuđuje u knjižnicama, u sebi sadrže povijest recepcije, odnosno tragove koje su ostavljali drugi čitatelji, a svi zajedno tvore čitateljsku zajednicu koja komunicira kroz svoje usputne komentare.

Lirskom subjektu okrenutom unutrašnjem svijetu, upravo pjesme i poezija općenito, postaju “pomoćna pluća, nužna za normalno disanje u svijetu koji se u raznim vrstama ispušnih filmova i smradova svakodnevno guši”. U tekstu “Vječnost” autor referira na poeziju Ivana Slamniga i ističe kako je ovog pjesnika zanimalo “trošenje života, a ne njegova konzervacija”. Uostalom, to je intencija i Branislava Oblučara – ispisivati poeziju koja nije “kupon za vječnost i njene sumorne probleme”, već poeziju koja zabavlja, koja bilježi mijene. Uostalom, u pokušaju da se zamisli vječnost, lako se gubi pogled na “mnoštvo stvari”, jer pogled je apstraktan.

U izboru između visokoparnosti koja nekad lakše nalazi put u književno-kanonske Panteone, Oblučar radije bira svijet u kojem će naći poznate predmete i bliske ljude, svijet kao “prijateljsko mjesto”.

Darija Žilić, MVInfo