Rađanje nacije, serijal tjednih „refleksa i refleksija“ Trećeg programa Hrvatskog radija u 52 nastavka, autor je, okupivši ih na jednom mjestu, nazvao ljetopisom godine 1994-1995. Iako tekstovi obuhvaćaju samo jednu godinu, kronika je to koja čitateljima sažima autorove interese, čitanja, iskustva, znanja, lutanja i nadanja. Oni tvore stenografski sažetak njegovih eklektičnih ambicija i ostvarenja. Po tomu Rađanje nacije nije izniman opus. On je štoviše tipičan za naše doba. Suvremeni intelektualac mora znati slušati Mahlerovu 8. simfoniju i 4 Non Blondes, romaničku i Orffovu Carminu Buranu, jazz, znati za grunge i techno, on mora znati čitati Heideggera i Heisenberga, Platona i Levi-Straussa, Levy-Bruhla i de Saussurea, Vergilija i Brocha, Fregea i Boškovića, Stephena Kinga i Margaret Jourcenar, znati za Corta Maltesea i Kurta Gödela, on mora, kako kaže Hegel, imati jutarnju molitvu modernoga čovjeka, odnosno svakodnevno pratiti domaći i strani tisak najrazličitijih vrsta, on mora pratiti elektronske medije, TV (i to ne samo 3 domaće stanice), slušati cijeli spektar više ili manje zanimljivih radio stanica, znati što se zbiva u i pored Hollywooda, pratiti zbivanja na tržištu softwarea i hardwarea, uključivati se u računalne mreže za komuniciranje, mora sudjelovati ili aktivno pratiti različita politička događanja, mora imati svoj azil za znanstveni rad, mora komunicirati s ljudima najrazličitijih profila, „sakupljati informacije“ od svih pomalo, on se mora prilagođavati stavovima i načinima komunikacije različitih ljudi; istovremeno on mora posjedovati različita pragmatična i svakodnevna znanja, uključujući i financijska kako bi preživio, on mora biti sam-svoj-enterpreneur, i napokon, on mora imati zadovoljavajući privatni život. On mora biti poput Brochovih mjesečara Pazenova, Esha i Hugenaua (romantičara, kaota i beskrupuloznog trezvenjaka) u jednom jedinom liku. I zato nije čudno što ne može ispuniti stari i katkad subjektivno poželjni zahtjev dosljednosti, pratiti vlastitu intelektualnu crvenu nit u labirintu povijesti opredjeljivanjem i usavršavanjem u jednoj struci, poznavanjem jednog umjetničkog stila, jednog društvenog sloja, jedne filozofske struje, jedne znanstvene grane, praćenjem jedne TV ili radio postaje, jednih novina; imati jedan moralni kodeks, ili pak biti stručnjak samo za polimere, samo za psihoanalizu, samo za socijalnu politiku, samo za linearnu algebru, samo za nuklearnu fiziku… To je ono što jedan suvremeni filozof, Richard Rorty, naziva kontingencijom svijeta i kontingencijom osobnosti. Rortyjev, Foulcaultov, Derridain ili Barthesov čovjek, suvremeni intelektualac naime, mora posjedovati sposobnost da se stalno udaljava od vlastitih uvjerenja, da konstantno radi „iskorak“ iz vlastita ega, kako bi uvjerenja i sebe samoga uvijek iznova mogao vidjeti u sasvim nekom drugom, tuđem osvjetljenju, a da pri tome ne izgubi vlastiti identitet, neku odliku osobnosti po kojoj će u svijetu mega-raznovrsnosti ostati upečatljiv. On vlastiti eklekticizam mora zaogrnuti u plašt dosljednosti, premda svi znaju i vide da to može biti samo plašt, kora, ljuštura, karakterna maska osobnosti. I zato je autorov credo relativističan. Ne zato što u svijetu ne bi postojale „čvrste činjenice“ i isto tako čvrsta moralna uvjerenja (ili čvrsti razlozi za njihova izricanja), već zato što se njihov značaj gubi u kontingenciji trenutka, u kontingenciji vlastitoga života. Takva je  kontingencija i Rađanje nacije, kao što je i rađanje nacije jedna povijesna kontingencija, nešto što se (srećom) dogodilo, ali što se vrlo lako, u nekim drukčijim, i isto tako vrlo slučajnim okolnostima nije moralo dogoditi.