Njezina je proza prije svega proza pjesnikinje koja u životnim sitnicama, detaljima običnosti, pronalazi dovoljno zanimljivih i znakovitih detalja da oko njih isplete priču, crticu, autobiografski zapis, bez presinga čvrste fabule i tendencije za dužim proznim formama. Njezine su junakinje (a o njima je prije svega riječ) usamljene i ponekad nesretne, njihovi se snovi ponavljaju, dnevnici pišu, a prinčevi se obično ne pojavljuju, već se umjesto njih povremeno susretne pokoji „najkrhkiji vozač kamiona na svijetu“ ili obični gospodin Klopka. Junakinje ovih priča (od kojih neke, osobito one na početku knjige, funkcioniraju kao prepoznatljivi autobiografski zapisi), kao i priče same, ne žive u nekakvim izoliranim svjetovima, dapače.

Njihova je pozadina izgrađena na temeljima pomne socijalne osjetljivosti vremena u kojem živimo, pa njihove frustracije proizlaze i iz stanja nezaposlenosti, dugogodišnjeg podstanarstva, besparice, besmislene birokracije i konvencija, čak i aktivističkog čina pobune koji nitko ne prepoznaje. Odnos roditelja i djece osim socijalnog, unosi i tematiku generacijskog jaza koji postaje jezgrom nekih od priča.

No, sve te svakodnevne sitnice i često unaprijed izgubljene bitke da se ostane drukčiji, individualac, predočene su kroz unutarnje nemire likova i obojane „teškim bojama“ vanjskog svijeta, mirisima i mijenama prirode, kulturološkim referencama i svime onime što ove kratke proze u jednom dijelu približava poeziji u prozi. U svemu tome Dorta Jagić ostavlja si slobodu da bude duhovita, a ne očajna, ironično odmaknuta i zapravo – kad je već to u svim drugim segmentima gotovo nemoguće, barem u ovom književnom prostoru – posve svoja.

Jagna Pogačnik, Jutarnji list