Za Samosanacije sam prvi put čula usmenom predajom, od pouzdanih čitatelja kojima zapravo uvijek treba vjerovati. Riječ je o jednoj od onih knjiga oko kojih se stvore pozitivne vibracije i prije nego što zažive svoj “stvarni život”.

Iskreno, nikada nisam pratila blogericu TessuK niti njezina dva iznimno čitana i popularna bloga iz kojih je ova knjiga nastala, pa sam se sa Samosanacijama zagrebačke arhitektice Suzane Matić susrela tek u formi knjige.

Riječ je o zapisima na rubovima poezije i proze, zbog čega je urednik Kruno Lokotar i posegnuo za domišljatom, ali i vrlo točnom oznakom “proezija”, ispisanim pouzdanim i jakim, iako istovremeno ranjivim ženskim glasom koji sebe i svijet u kojem se nalazi umata u bogatu mrežu finih riječi, asocijacija, metafora i tako stvara jedan novi okvir u kojem se kreće njezina TessaK.

A ona je “bolećiva, čulna, slaba, putena, varljiva, lunatična, kronično elegična na tom svom tankom rubu” i kao takva jednostavno predisponirana da plijeni pozornost svojom jakom slabošću ili slabom jakošću, kako god želite.

Samosanacije su tako jedna od onih “malih” knjiga koje proizlaze iz sitnica, detalja, svakodnevice filtrirane kroz vizuru suptilne i rafinirane promatračice i zapisivačice koja itekako zna kako najtananije osjećaje i najbolnija životna posrtanja prenijeti u mrežu teksta u koju se doista teško ne uloviti. Suzana Matić svoj blog piše sedam godina, pokušavala se čak od njega odmaknuti, sve do trenutka kad ju je TessaK prerasla i počela živjeti svoj samostalni život, sada i između korica ove knjige.

Samosanacije su kronika nesanice, jer zapisi su nastajali noću, onda kad je percepcija negdje na rubovima jave i sna i kad se stvari ionako čine drukčijima nego što su još malo prije bile, svojevrstan intimni ženski dnevnik u kojem se razgovara sa samom sobom i rekapitulira sve ono što se zbilo u onom oficijelnom, dnevnom dijelu dana.

Iz toga proizlaze zapisi koji ponekad fasciniraju samo jednom jedinom rečenicom, bolno točno odabranom riječju ili sintagmom, preciznom i višeznačnom lirskom slikom u kojoj nema manjka niti viškova, ali zato obiluje iznimnom osjetljivošću čak i na one podražaje koje možda netko neće ni registrirati, kao i specifičnom, posve nenametljivom erudicijom.

U tim noćnim zapisima čitaju se, dakako, mrvice onoga što zovemo stvarnim životom, onoga što ovu “proeziju” i drži na okupu i povezuje u formu impresionističke proze. To su obrisi autoričine osobne mitologije, književnog ukusa, iskustva majčinstva, ljubavi, profesije, prijateljstava, putovanja i hobija koji se lome i spajaju, plutaju i uranjaju u emocijama natopljenim, ponekad samokritički intoniranim fragmentima TesseK koja “voli ruske pjesnike i danske kraljeviće”.

Zapisi Suzane Matić posjeduju zametke naracije i fin osjećaj za zaokruženost i nešto što bismo mogli iščitati kao poentu, zbog čega ih nesumnjivo treba čitati kao prozu u kojoj je prisutan osjećaj za kondenzaciju karakterističan za pjesnike. TessaK rekla bi: “Mene se naprosto mora voljeti na krivi način”, za njezin rukopis pak nije teško pronaći onaj pravi.

Jagna Pogačnik, Jutarnji list

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Oslonjena o os daljine, prateći odraze Alise u nekoliko navrata, ubacujući uljeze u pismo, očajnički tražeći Suzanu dok pokušava odrasti na mitovima s greškom, proezistkinja Matić S. najavljujući osobno pismo, raseljeno i fluidno kao jutarnji šumski trk koji i vida i ranjava, ispisuje knjigu konfesionalnih fragmenata koje je ne jedan njezin kritičar dosad pokušao „žanrovski“ i knjižno-rodno odrediti. Pa se Kruno L. jedan od posljednjih urednika u Hrvata koji zaista čita rukopise pristigle na njegovu adresu, dosjetio termina „proezija“. Budući da nisam tako maštovit, a duhovitost sam jutros ostavio u ranoljetnom ormaru bez dijakrtitike te da sam pomalo (iako zakašnjelo) kastriran žargonom akademske zajednice, podsjetiti mi je na temeljnu razliku između poezije i proze. To, kao što znamo, niti je rima ni količina margina koje rese grafogramatiku poetskog teksta. Nije to ni izostanak rime i sužavanje margine… Poezija, za razliku od proze, počinje, živi i skončava u fragmentu. Ne pretendira na cjelinu na način novele ili romana. Kada fragment elaborira, kada ga razrađuje, tada znade zbuniti. Ali ipak to da (u ovom slučaju) očuđuje fragment a ne nešto složenije, poeziju čini onim što ona jeste i time je nepregovorljivo razlikuje od proze. Samosanacije je dakle knjiga poezije. Dominantna u strukturi čiju strukturalnu dominantu Suzana Matić što odbacivanjem od sebe koja kazuje što privlačenjem sebi koja kazujući trajno i na sreću neizlječivo, žudi… ova je knjiga totalno sadržajno ispunjenje njezina prologa: „dominanta u strukturi je dominanta u strukturi, a struktura je struktura i sastavljena je od puno komadića, a njihovo nepostojanje ne znači i nepostojanje, nego baš suprotno“. Kada govorimo o knjizi ovakve strukture moramo znati da termini: tema, motiv, subjekt koji kazuje… nisu dobrodošli. Baš kao i mostogradnja (koja je niskogradnja čak i u San Franciscu) pjesmogradnja Suzane Matić načas je dijaloška, načas monološka, naslonjena na erudiciju kojom zazivlje kolaps disciplinarnih podjela na područja znanja i čitatelju šalje signale zastrašujuće inteligencije koja kao alate spoznaje jednakopravno koristi um (malo manje razum, ali tim bolje, bilo bi dosadno da se sva ova ljepota najednom urazumi), tijelo, oči, kožu, ruke… da, nije me sram ovo napisati… i dušu. Dušu i u samoj duši neuhvatljivim dimenzijama. Baš kao i most (za kojega mi je sasvim svejedno spaja li nas ili razdvaja; bitno je da stoji) ova zbirka predumišljajno je projektirana na trijadi lijepo je dobro je istinito i time strukturirana u šumu slova kojoj je (a trebalo bi ti biti i vama) sasvim svejedno s koje ćete strane u nju ući i hoćete li ili ne iz nje izaći… nije važno kako ste u njoj, važno je da jeste i da time što jeste s autoricom potpisujete prešutni pakt o uzajamnosti pisanja i čitanja. Onima koji se odluče na rođenje čitatelja ulaskom u perivoje Lady d’ Urberville, postati će jasno da poezija nije igra. Ozbiljna je stvar. Suzana se ne igra pišući je. Poezija Suzani triba. Kao Tessi muški frizer. Pa, ako joj triba, neka se igra. Neka se igraju i namjernici na ovaj rukopis. Neka, za početak, recimo otvore stranicu 196., i kao uljezi u tekstu krenu u potragu za „djelićem koji nedostaje“. Neka ne brinu, neće ga pronaći. Ali to im ni po čemu neće smanjiti užitak potrage. Jer, nepostojanje nečega nije nepostojanje. Tama nije izostanak svjetlosti. Ništa nije odsustvo nečega. A što se autorice tiče… da se i sam ubacim u kuću njezina inter-medija: Run, Suzie, Run… do sljedećih zapisanih grijeha preko pogača… jer grijeha uvik triba. I evidencije o njemu. Svima, pa i čitatelju. Izvan svake strukture.

Nikola Petković, Novi list