Roman Ivice Đikića Sanjao sam slonove govori o osjetljivim zbivanjima na pozadini društva u preobrazbi nadilazeći pritom dnevnopolitički novinarski angažman literarnom zrelošću pripovjedne proze.

Tri fabularne linije koje obuhvaćaju širok vremenski i prostorni raspon tjeskobe predratnog, ratnog i poratnog razdoblja u Hrvatskoj uklopljene su u sižejnu cjelinu koja analizu društvenih trauma predočuje kao međuigru krajnosti metaforički predočenih pojmovima u naslovu: čak i netvarnu prirodu snova neizbježno pritišće slonovska težina stvarnosti, u ovom slučaju emigrantskog podzemlja, hipokrizije, rata i organiziranog i neorganiziranog kriminala.

Usredotočujući se na često obrađivane teme iz još uvijek suvremene prošlosti, roman Ivice Đikića činjenicu da fikcionalno oblikovanje s jedne strane podređuje fabularnu građu svojim potrebama, dok ga istovremeno s druge strane ta građa uvjetuje, kako značenjski, tako i strukturno, pretvara u svoj središnji interes.

Primijenimo li Sloterdijkovu tvrdnju kako ponavljanje postaje efektivno različito kad gubi nevinost, možemo reći da Sanjao sam slonove, kao roman koji suočavanje s traumama društvene zbilje pretvara u probleme narativne strukture, suvereno pokazuje kako cijena izmicanja opasnostima aktivističke jednostranosti ne mora biti odustajanje od jasno iskazanog stava.

Obrazloženje nagrade roman@tportal za 2012. godinu