Kao i u slučaju prve zbirke (ili nulte), i ovdje je riječ o intrigantnom naslovu. Središnji god. U poprečnom presjeku stabla godovi se vide kao koncentrični prsteni, a svaki od njih označava jednogodišnji prirast drveta u širinu. Prema tomu, brojenjem godova može se otprilike odrediti starost drveta (u trenutku rezanja). Središnji god iz naslova Marijine zbirke trebao bi nam sugerirati određeni tematski interes za vremenom porijekla, razdobljem prije negoli je prva godina načinila onaj prvi prsten uokolo središta. Vrijeme sadnje, zabijanja mladice u zemlju ili nicanja iz zemlje. Ujedno i vrijeme neiskustva, mitskog doba, naknadno mitologiziranog razdoblja. Shodno tomu, znakovitim se čini da zbirka koja sadrži četrdesetak pjesama raspoređenih u pet ciklusa počinje izdvojenom pjesmom Potop, kao svojevrsnom nultom točkom teksta iz koje će, i uokolo nje, izrasti pet koncentričnih prstena/ciklusa. Ne treba smetnuti s uma ni mogućnost da je cijela zbirka neka vrsta središnjega goda oko kojega će se u budućnosti razviti njezin pjesnički i književni opus. Kako god interpretirali i kontekstualizirali naslov, svakako moramo krenuti od početka.

Spomenuta pjesma Potop donosi kataklizmičke slike poplave, koje su prikazane kao prirodne pojave, ali i kao civilizacijske „tekovine“ – tako će ironično reći: „Jednom godišnje, jednom u sto godina / dogodi se da pukne cijev.“ Pjesma završava uznemirujućom slikom psa koji pluta vodom „kao dlakav, zubati anđeo“. Ako je suditi po uvodnoj pjesmi, imamo očekivati velike i male kataklizme, prirodne i ljudske, dojmljivu i dramatičnu metaforizaciju, ali i svojevrsnu obnovu, novi početak, što nam daje naslutiti uvodni stih: „Svi mi slavimo nekakav potop.“ Na samom početku vrlo smo blizu ritualnoj proslavi nekakvog dramatičnog događaja. Takav scenarij potvrđuje se prvim dvama ciklusima, koji se zovu Vodena kružnica i Shvaćanje kruga. U njima su ključni motivi vode/poplave i kruga/kružnice. Pritom se kataklizmička poplava opisuje kao kuhinjska ili kupaonska poplava, kao posljedica puknuća cijevi ili kvara aparata, dok lirsku junakinju odlikuje ponešto infantilizirani govor, što će njezino shvaćanje događaja približiti mitopoetskim objašnjenjima, odreda dojmljivih slika. Primjerice, na spomen vešmašine u pjesmi Oprana duga, trenutačno počinje poetizacija svijeta: „To je stroj koji govori om, / poklopcem skriva bunar pun zvijezda. / Kad otvorim vrata, / nastane poplava / i tako svakih deset tisuća godina.“ U pjesmi Poplava ovako govori: „Ispružila sam se u tom mulju. // Pelargonije su postale morske / zmije, cvijet u kosi morska zvijezda, / haljina morska trava.“ Pritom lirska junakinja shvaća dvojaku prirodu vode, koju koristimo kao što „koristimo kuću ili mač“. Voda je nužna, ali i potencijalno opasna, davateljica, ali i oduzimateljica života. U kružnim putanjama protagonistkinja traži sigurnost, siguran oslonac u svijetu i svakodnevnim zbivanjima: „Krug je cigla od koje nastaje kuća. / Središte svijeta pčele su krugovi / poslagani jedan do drugog“ (Pčela). Njezin pogled na početku snima kraće i duže kadrove živahnog svijeta kukaca i bilja. Da je perspektiva izrazito smanjena, vidi se po naslovu pjesme Stablo visibabe, gdje se meka stapka cvijeta prispodobljuje u vidnom polju kao stablo. Riječ je o jednoj od dojmljivijih pjesama, čiju bogatu metaforiku i Krešimir Bagić u pogovoru knjizi vidi kao „temelj lirskoga svijeta“, što je u biti taj naslovni središnji god. Stapka cvijeta je šuplja i krhka, a trebala bi izrasti u biljku čvrstog debla. Metafora je, kao kamen bačen u vodu, ishodište koncentričnih valova, koji sa širenjem/starenjem slabe i nestaju.

Ciklusom U tkalačkom stanu njezin se govor podosta uozbiljuje, te smo sada suočeni sa zrelijom jedinkom koja s manje mitologizacije percipira okolinu, a pojedini sastavci upućeni su izravno konkretnoj muškoj osobi, npr. pjesme Kada sam bila netko u koga si se zaljubio i Ona u koju si se zaljubio. Razvijena je svijest o prolaznosti i protoku vremena, čime se u misao neizbježno uvlači i svijest o smrti, a samim tim se iz magičnih kružnica i krugova mitologiziranog djetinjstva neizbježno upada u pravocrtan životni tok: „Kad bi isturio dlan da mi pokažeš središte, // samo bi se nepotrebno / razvuklo vrijeme // kao svilena nit“, kaže u pjesmi Dudov svilac. Učestali su motivi lisice, koja poslovično simbolizira lukavost, što dodatno pridaje ozbiljnost izgovorenim riječima. U ciklusu Sjecišta poistovjećuje se s lisicom, tj. stavlja „lisičje naočale“, kroz koje sada „vidi golotinju svijeta“. Pritom je njezin izričaj gotovo hladan i deskriptivan, predmeti i njihova funkcija precizno su opisani, pa se s vremenom ipak javi žudnja za izgubljenim očuđavajućim efektom iz ranih dana: „U sparne večeri poželim / vidjeti stvari kakve su bile / dok ih još nisu otkrile / moje lisičje naočale“ (Mana). Odmah potom govor ispunjavaju lasice, kune, zečevi, ježevi, zmije, miševi, ptice, svilene bube…, u diskurs se vraćaju bogata slikovitost, metaforizacija, očuđenja: „Kad se pojavi Morana, / pretvori sve što volim u zimu. // Kosa joj je grobnica za boje / koje hlape iz ostarjelog ljeta. // Obrazi su joj latice prozirnog cvijeta / koji raste u staklenoj kupoli“ (Znak). U poeziji Marije Dejanović životinje su dominantni motivi, često nositelji i/ili ravnopravni sudionici lirske radnje, pa ih se u različitim kontekstima simbolizira, metaforizira ili personificira. Pjesnikinju očito fascinira njihova paradoksalna sličnost, a ujedno i različitost od ljudi i ljudskog iskustva, pa se taj interes povremeno razvije do granice totemizma. U Središnjem godu nailazimo tek na naznake totemističkih svečanosti, koje se nešto kompleksnije razvijaju u Etici kruha i konja. Po tome je poezija Marije Dejanović više na tragu poetika Branka Maleša i Anke Žagar nego generacijski bližih Monike Herceg i Gorana Čolakhodžića, s kojima je se dosad dovodilo u poetičku vezu.

Zapaziti je da se u posljednjem ciklusu Mlaz učestalije javlja upravni govor, čime kao da se najavljuje stil Etike kruha i konja, a zbirka Središnji god pozicionira kao prethodna, nulta zbirka. Etika kruha i konja i jest konceptualno čvršća zbirka, za trećinu opsežnija, dok su obje stilski vrlo ujednačene (jezgrovitost izraza, opkoračenja, poštovanje pravopisnih i sintaktičkih normi, tematsko-motivska okrenutost zemlji, flori i fauni…). Da ne bi bilo zabune, zbirke su vidno različite, ali nose onoliko sličnosti koliko je to uobičajeno za dvije vremenski bliske zbirke iste autorice i nužno ih je čitati odvojeno, kao samostalna i samodostatna djela. Ključna razlika je u izostanku „velike priče“ iz Etike, tog velikog zahvata i društvenopolitičkog angažmana; u Godu je centralna, provodna priča nešto labavija, teže uhvatljiva, a pjesme su u određenoj mjeri, ako se to tako smije reći – vedrije.

Davor Ivankovac, Tema

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Marija Dejanović je autorica koja pokazuje nesvakidašnje umijeće vođenja pjesme. Ona u prostor teksta obično uvuče nekoliko upečatljivih slika ili simbola, a potom različitim retoričkim strategijama nastoji na njihovu diskretnom povezivanju i komunikaciji. Tako je recimo u pjesmi „Stablo visibabe“ naslovni središnji god prepoznat u podnožju cvjetne stapke visibabe u kojoj se vršak potajno spušta u deblo, a ta stapka, zapravo stablo, metaforički združuje cjevčicu bambusa i glavu bijelog jednoroga. Središnji je god tako veoma koncentrirano i veoma slikovito predočen kao bitnost, kao temelj lirskoga svijeta, kao mjesto s kojega se kreće i koje je cilj svake potrage, kao mjesto oko kojega se kruži i koje združuje posve različite fenomene.

Važna obilježja zbirke Središnji god njezina su cjelovitost i smisaona zaokruženost. Ta se obilježja dobrim dijelom zasnivaju na autoričinoj sposobnosti da ciklus oblikuje kao razvedenu pjesmu, tj. da oprostori lirsku misao pričem i pjesma i ciklus nude svoje uvide i svoje izazove zrcaleći se jedno u drugome prema načelu dio – cjelina.

Marija Dejanović ciklički poima vrijeme, o čemu među ostalim dobro svjedoče leksemi ʽkrugʼ i ʽkružnicaʼ koji su predmet višestruke tematizacije. Ta se cikličnost dade 68 uočiti i u arhitektonici zbirke. Središnji god se naime otvara kataklizmičkim slikama potopa, nastavlja motivima klijanja, tkanja i pčelinjeg rada kao oblicima kreacije da bi se zatvorio tematizacijom lukavosti, kritičkog pogleda, šutnje i odsutnosti iza kojih možda slijedi novi kataklizmički događaj. Naznačenu lirsku naraciju prate i fine promjene tona – od početne zaigranosti i slikovne raskoši dospijeva se do govora iskusne osobe, govora koji ogoljuje svijet oko sebe, koji zalazi u dubinu, koji je lukav i prilično racionalan. Ili, pozovemo li se na stihove, lirska junakinja na početku ekstatično hvali pčelu koja je „u svakom maslačku vidjela jedno spašeno sunce“ da bi pri kraju stoički ustvrdila „Naša su sjecišta umorna,/ topla i razumna.“

Središnji god zaokružena je, intrigantna i veoma uspjela pjesnička zbirka, a Marija Dejanović autorica koja se javila s već izgrađenim i prepoznatljivim stilom, autorica kojoj bez ostatka možete vjerovati, čak i kada se posluži zbunjujućim pozivom poput onog izrečenog stihom i na mjestu se može dobro putovati.

Krešimir Bagić, iz pogovora