Osamnaest priča iskazuje suptilnost u osluškivanju međuljudskih odnosa, preciznije trenutaka u kojima je jasno kako su šavovi popucali, čak do mjere u kojoj sve skupa može postati patologijom koja tinja i kad je protagonisti priča još nisu u potpunosti svjesni ili je se ne usude izgovoriti naglas. Upravo u tim malim signalima, slutnjama, promatranjima drugih kako bi se osvijestilo vlastito stanje i načinu na koji je to u pričama prezentirano najbolji su trenuci ovih priča. Paralelizam emocija, točnije njihova nestanka, kakav je uspostavljen u uvodnoj priči „Ispod površine“ gdje je zahlađenje jedne veze predočeno užasom druge, primjerice, izveden je na način koji doista otkriva vrsnu pripovjedačicu koja uspijeva postići jednak intenzitet emocija bez obzira na to za koju se pripovjednu perspektivu odlučuje, u 1. ili 3. licu. Bez obzira na to o kakvim je odnosima riječ – roditelja i djeteta, žene i muža, ljubavnika, čak i onoga prema vlastitom tijelu – i radi li se u tim odnosima o nerazumijevanju, usamljenosti u dvoje, bježanju od pravih emocija i potiskivanju krivih, osjećaju zarobljenosti ili čak fizičkom nasilju, Zlatar Gamberožić uspijeva ispripovijedati punu i tečnu, na pravi način poentiranu priču.

Jagna Pogačnik, Express

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Odgovornost i istina nužne su tematske i strukturalne odrednice onoga što se događa u Stranim gradovima, što određuje narav priča i narav završnog pravorijeka, poante koja se otkriva kao neočekivano, neodređeno i neizvjesno mjesto. Pripovjedač i čitatelj se nalaze na trusnom tlu, u pričama o nesigurnosti, o bolnicama, o brakovima i odnosima koje se sastoje od uhodanih rasporeda, protokola i očekivanja. Naravno, riječ je o dolasku na svijet, svijet koji tek treba upoznati, svijet u kojem su na pozornici očevi i majke, rođena djeca, posttraumatski obiteljski okoliš koji se nazire u rasterima običaja, rituala, naredbi i ispitivanja. Nerijetko se zbog toga ono što bi trebalo biti autentično i prisno, rastače, nestaje i gubi.

Bol ili odsutnost, traženje vlastite uloge, imenovanje svijeta i vlastite intime – samo su neka od uporišta za čitanje knjige priča Strani gradovi, priča britkih i neizvjesnih, različitih i neusporedivih… Uvodni paragraf knjige „stranih gradova“, preuzet od T. Bernharda, dovoljno je ozbiljan, ciničan i točan da bismo u pričama Jelene Zlatar Gamberožić potražili i kao čitatelji vlastito mjesto, vlastitu ulogu – jezik.

Miroslav Mićanović