Nova knjiga Lane Derkač Strateg zamišljena je kao esejistički pojmovnik: sadržava dvadeset i dva eseja posvećena različitim pojmovima i pojmovnim sklopovima, primjerice – čistina, hotel, migoljenje, strateg, snijeg terapeut, čekanje, pisanje poezije kao terapija, prevođenje, kava, vaza/vazal i sl. Već prvi susret s knjigom otkriva da je autorica preselila svoju lirsku poetiku u žanr eseja i tako stvorila novi oblik: poetski esej. Riječ je o začudnoj asocijativnosti s unutarnje strane jezika koja je u potpunosti promijenila uobičajeni oblik eseja kao kulturološkoga žanra. U Laninim esejima nema Borgesove knjižnice, nema „eksplozije“ Barthesovih „anonimnih citata“, nema ni konkretnih predmeta, nema opisa ljudi i doživljaja. Pribivamo čistim pojmovima i beskrajnomu vriježanju njihovih značenjâ u dodiru s različitim drugim riječima/pojmovima iz najrazličitijih sfera kulture i civilizacije, duhovnih i prirodnih fenomena, svakodnevice, medija, teksta i jezika.

Jedna od prvih asocijacija u susretu s knjigom bila je – evo pjesnikinje koja u žanru poetskoga eseja razlistava sve oblike dekonstrukcije kako ju je opisao i u svome teorijskom pismu prakticirao Jacques Derrida. Pri tome nije važno poznaje li autorica teoriju dekonstrukcije, važno je da je ona na posve osebujan, vlastit i neponovljiv način u svojoj knjizi poetski utjelovila duh dekonstrukcije. To se vidi na svim razinama njezinih eseja. Autorica odbija bilo kakav jednoznačni logički smisao, kao da piše eseje protiv „logocentrizma“ i „metafizike prisutnosti“. Njezini pojmovi nisu usredišteni u jednome značenju, nego se ulančuju u različita značenja bez mogućnosti konačnoga smirenja u jednome logičkom ili rječničkom smislu.

Lanine lance naslojavanja i preslojavanja značenja najlakše je opisati Derridaovim terminima razlike, diseminacije (u doslovnome smislu raspršivanje sjemena, u metaforičkome smislu raspršivanje značenja), precrtavanja, traga i cijepa ili cijepljenja. Kada autorica navodi uobičajene definicije pojmova, ona ih odmah precrtava, tj. kreće dalje u novu potragu za značenjima. Tekst se razvija kao raspršivanje značenja u kojemu se čuva trag prvoga značenja, tj. logičke definicije ili uobičajenoga smisla, a zatim se u procesu raspršivanja „sjemena“ značenja oblikuju posve nova značenja nacijepljena jedno na drugo.

Dubravka Oraić Tolić, Kolo

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Više od onoga o čemu se ovdje govori važno je kako se govori. I upravo se u tome kako pokazuje temeljni jezični i slikovni obrat suvremene književnosti i vizualne umjetnosti. Na mjesto znakova za predmete, koje Lana Derkač naziva „ljekarništvom teksta“, više ne dolazi rijeka neobaroknoga nizanja metafora i simbola. Jezik sebe konstituira pisanjem razlike kao što slika sebe uspostavlja razlikom između predmeta i znaka. Knjiga Strateg razvija se u snopovima i sklopovima semantičkih teških oklopa riječi, raznolikih nakupina binarnih opreka poput suprotnosti i srodnosti u riječima vaza i vazal. Poetsko eksperimentiranje mora pretpostaviti da je forma govora unatoč svim metamorfozama ogleda od Benjamina do Agambena zadana govorom mišljenja kao pisanja. To samo znači da umješan pisac ne može očekivati da će rastemeljenjem ideje ogleda ujedno otvoriti mogućnosti formalnome iskazu da pjeva ili meditira ako to ne dopušta ono o čemu se pjeva ili meditira. Međutim, što ako ono na što se ogled odnosi uopće nije bit ogledanja u suvremenoj književnosti, već nešto posve drugo i drukčije? Treba li onda i nadalje vjerovati u jezik kao riznicu materijalnoga blaga života bez trajnijega značenja ili nam preostaje samo ustrajno ponavljanje već ispisanoga teksta – zloduh palimpsesta? Ne, ova knjiga ne igra se riječima kao što se Josip Sever igrao krhotinama zaumnoga jezika u doba kraja avangarde, radikalno i žrtveno. Ne, Strateg nije ni ispovjedni tekst u ruhu učene rasprave o granicama jezika u medijskome žrvnju Realnoga.

Lana Derkač je pjesnikinja otvorenosti opažanja i reflektiranja o preobrazbama samoga ogleda jezika kao drugoga načina življenja. Baveći se tekstom i teksturom vremena koje migolji kao što pisac iščezava u književnosti bez patnje i boli, naprosto tako i bez puno razloga protiv, s riječima treba postupati oprezno, mudro i krajnje suzdržano. Ekonomija iskaza zato se pojavljuje na rubovima slikovnoga traga koji ne ostavlja mjesto za fotografsko pamćenje. Umjesto toga trag nas vodi u entropiju suvremenoga svijeta bez svoga obitavališta, u prostor bez krajobraza pamćenja, u arhitekturu jezika s kojim ustajemo, odlazimo pred ogledalo i presvlačimo svoja umnožena lica, svjesni da je pisanje važnije od života i da naši tragovi utisnuti u papir ili digitalni zapis postoje samo dok još želimo vidjeti da to migoljenje vremena ima u sebi obrise ljepote bez koje čovjek ravnodušno usahnjuje. Pokušati od teksta sačiniti dokaz o drugome prebivalištu, onome slobode i razmještenih snova, iznimna je terapeutska strategija ogleda Lane Derkač. U Cioranovim ogledima naslovljenim Misliti protiv sebe za mudrost i pobunu stoji da su to dva otrova. Knjiga ogleda Strateg pisana je protiv sebe i za vrijeme koje neće doći, jer je već odavno tu, između izmišljotina i krhotina pokušaja da se jeziku bez poezije vrati izgubljeno dostojanstvo. Dovoljno je samo pokušati.

Žarko Paić, iz pogovora

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Zanimljivo je spomenuti da Lana Derkač katkada povezuje svemirska tijela s emocijama, spaja apstraktno i konkretno, igra se riječima, traži eufoniju. Ponekad ona samu sebe prekida, kada joj se čini da bi joj mogla izmaknuti kontrola, pa se vraća osnovnoj liniji pripovijedanja, primjerice: „Vratit ću se sada unatrag, jer nisam imala namjeru zaglibiti u personifikaciji!“ Nije slučajno da spominje personifikaciju, jer u svojim tekstovima ona daje prednost pojmovnom nad slikovnim, metonimiji pred metaforom. U eseju Strateg povezuje na zanimljiv način groblje i čovjeka, jer i jedno i drugo su stratezi: svojim ponašanjem određuju, izazivaju što će se događati s onim drugim. Moć groblja, ističe autorica, negativno ili pozitivno povećava moć čovjeka.

Upravo približavanje i udaljavanje određenih značenja, povezivanjem astralnog, jezičkog, mitološkog i svakodnevnog pokazuju svu mnoštvenost značenja (npr. riječi snijeg), ali i kreativnost autorice. Pojmovi dobivaju osobine živih bića, a poneki naizgled obični predmeti ili izrazi, npr. medenjak ili izraz „daj mi medenjak“, potiču autoricu na traganje za onim skrivenim, a ujedno i potiču proces zacjeljenja. Tako je pisanje poezije „terapija koja nas osnažuje da ustrajemo u nošenju svih malih i individualnih ili velikih i globalnih slika ovog svijeta i pretvaramo ih u rojeve šašavih i namnoženih metafora, usporedbi i onomatopeja, personifikacija i inih stilskih figura“. Poezija je važna jer ona donosi i profit, ali ne onakav kakav bismo očekivali. Ona pjesniku kao nepragmatičnom biću donosi mogućnost da izvuče korist iz osobnih nedaća. U tom smislu, poezija jest život, nije negacija života, pa Derkač važno zaključuje: „Pisanje poezije ili drugog književnog teksta suprotnost je samoubojstvu“. Pišući, autor je zaokupljen naizgled nevažnim predmetima, detaljima, može si dopustiti nesvakidašnje asocijacije, koje bi izvan konteksta bile shvaćene posve negativno. Stoga poezija i jest mjesto pohrane takvih slika i značenja, ona je institucija „koja lebdi pokraj konvencionalnih institucija kao što su banka, aerodrom, škola ili sud“. Na piščevim mrakovima i melankolijama, počiva pisanje i time čuva autora od oduzimanja života, od samoubojstva. Poezija nastaje u stankama između žurbi na neki način i opstaje jer onaj tko je piše i ne može biti bez tog naizgled neutilitarnog procesa.

Darija Žilić, Kolo