Jedina zbirka poezije Julijane Adamović stoji pomalo usamljena i postrance u njezinu hvaljenom proznom opusu što ju utoliko čini privlačnijom. Pritom valja reći da Sunce na šalteru nije njena debitantska knjiga, prva stepenica prema proznom usponu preko kratkih priča do romana – naprotiv, objavljena je 2015. godine kao ravnopravna opusna dionica njezinim mnogo poznatijim prozama. Zbirka je to od pedeset i dvije lirske pjesme koje čine jedan neprekinuti niz od „Uvoda“ do „The Enda“, a unutar kojega se, na razini motiva, daju razabrati manje tematske dionice kojima lirska protagonistica poetizira svoju svakodnevnicu i ono što bi se najbanalnije reklo „životno iskustvo“. Od autoreferentne problematizacije pisanja, preko ljubavnih poslanica neimenovanom Njemu, do društveno angažiranih lirskih žaoka, vješto poduprtih ironijom i metaforom, poetsko pismo Julijane Adamović kreće se između lirske jezgrovitosti i „stvarnosne“ narativnosti. Poezija je to na kakvu suvremeno hrvatsko pjesništvo možda nije naviklo: iskreno, ali diskretno prožeta emocijom, erotikom, jednako odmjerenih pop-kulturnim i književnim referenci, gdjekada i provokativna, a u svojoj intenciji i biti zapravo nepretenciozna. Sunce na šalteru izdanje je u kakvom možda nismo naviknuli vidjeti Julijanu Adamović, mada će i ovdje pozorniji čitatelj uočiti autoričin pripovjedni nerv i težnju da se konkretna priča zaokruži u smislenu cjelinu, pa bila ona i lirska.