Prošle je godine objavljena treća po redu zbirka pjesnikinje Darije Žilić (Zagreb, 1972). Nakon zapaženoga prvijenca Grudi, jagode (2005.) i nagrađivane Pleši, Modesty, pleši (2010.), ova cijenjena pjesnikinja mlađe generacije uspjela je pred čitateljsku publiku iznjedriti zbirku koja je, kako i u pogovoru kaže kritičar Tin Lemac, „izvjesni rezime određenih životnih iskustava i stanovit prekid s poezijom mladosti“, tj. vrlo uspješan (i poetski i životno-književni) nastavak građenja sebe-svijeta i sebe-teksta, što se za mnoge ne bi moglo reći. Čest je slučaj da je prvijenac dobar, pa kasnije bude lošijih rukopisa ili obrnuto, rijetki su slučajevi da se netko istom kvalitetom i sabranošću razvija iz zbirke u zbirku. A Darija Žilić upravo je takav primjer.

Ono što karakterizira poetiku ove nadarene pjesnikinje je privlačan miks fine senzibilnosti, ali ne i jeftine sentimentalnosti; okrenutost čulima vidljiva u pjesničkim slikama (najviše vizualnim, taktilnim i olfaktivnim), suptilna intimnost koja ne guši „ja“ instancama; isticanje feminilnog, ali i određena feminističnost u naznakama, viđenje ljepote u malim i običnim stvarima koje su ispričane na sasvim novi način, igranje „općim mjestima“ koje kroz njezinu poetsku strukturu ponovno postaju privlačne. Uza sve to postoje i naznake sjetnoga, melankolije, ponekad i tuge, koje se stvaraju kontrapunkt svojevrsnomu „otimanju“ i buđenju, vidljivom i u samome naslovu: Svanuće.

Svanuće je početak novoga dana, svitanje, dolazak svjetlosti koja pobjeđuje tamu noći, a želimo li dodati još jaču stilsku konotaciju – to je praskozorje, trenutak kada zora stiže uz prasak. Na mnogim mjestima u zbirci, kao i u istoimenoj pjesmi, lirski subjekt progovara upravo o tome, izvjesnom novom početku (U malu kutiju stavila sam tri velika straha / koji su nalik velikim naušnicama od srebra; Preživjela sam stisnuto grlo, bose noge u vrtu / puno rajčica i sve te kletve. Mogu dalje; Ali ja se ovaj puta / nisam spuštala. Moje ime je zvučno, / a moji pogledi daleko nadilaze uskoću / vaših prizemnih stranica) određenomu stanovitom mudrosti koja je došla nakon prethodnog „mraka“. Cijela zbirka pisana je u ja-formi, što implicira intimnost i ispovjednost, ali, kao što je već rečeno, sasvim suptilno, tek ponekad glasno i jasno, većinom kroz nagovještaje i priče o drugima.

Česti su tekstovi zaokupljeni drugima, ili u obraćanju nekomu „ti“ (npr. pjesme Juha, Cvat, Dubina…) ili o drugima (Neobični ljudi, Žene koje polažu ispite, Iranske pjesnikinje…) ili posvećene drugima (njih točno 15, posvećene književnicima), a ima i nekoliko u kojima pjesnikinja adresira samu sebe kao nekoga „ti“ kroz literarni monolog, tj. dijalog (Ništa nije slučajno, Ništa, Novo doba…). Ova komunikativnost odražava otvorenost pjesničkoga subjekta prema objektima komunikacije, želju za dijeljenjem iskustava i osjećaja, doživljaja, ispisivanje sebe u to drugo, moguće (samo)ostvarenje. Darija Žilić ne stvara samozatvoreni poetski svijet, često opterećen pretencioznošću, njezina poezija je lagana i lepršava, komunikativna i otvorena, dostupna bilo kojemu raspoloženju i svakomu čitatelju, neovisno o stupnju obrazovanja, izvjesnim „kodovima“ skrivenim u zbirci ili prethodnoj „upućenosti“ u slojeve.

Upravo stoga zadivljuje još jedna književna činjenica, svojevrsno mjesto „obrata“ na kojemu mnogi pjesnici pokleknu – pisanje o običnim, svakodnevnim stvarima na način da se to može nazvati poezijom. Po osobnome mišljenju, Darija Žilić je u tome ispekla zanat, njezina liričnost svakodnevnoga, gotovo dnevničkoga pisanja može biti primjer mnogima. Bilo da govori o Božiću (Badnja je večer, nitko ne prolazi ulicama, samo se / čuju koraci Tri kralja koji se iznad grada / udaljavaju od nas), grmljavini (Grmi kao da će nestati svijet koji / poznajemo i kao da će nestati sve te slike / o bratstvima koje smo zamišljali kao djeca), sobnoj biljci (Sobna biljka i ja krademo svjetlost jedna drugoj, / moje su ruke manje zelene, noge niti ne osjećam) bilo da od običnih stvari pravi iznenađujuće pjesničke slike: More bez konca i kraja, u kojem / leže kosti djece i staraca, med s planina, miris tamjana / i strah od granica; Pisala bih ti o vlakovima, uvijačima, o / samoći koja ljeti dobiva neslućene oblike / pa noću žene sanjaju tjeralice i pse i / znaju da nema srama, ni crvenih kuća; Pored male crkve, na drugoj strani ceste, / kotrljale su se lubenice, a djeca su vikala i bacala ih / kao da su lopte koje se nikad neće probušiti; ona svaku „banalnost“ pretvara u poetski događaj, dajući joj tako vjerodostojnost, ako ne i određeni historicitet, upisivanje u „povijest“.

Osim navedenoga, u zbirci se progovara i o obiteljskoj situaciji (majka koja vjeruje svima, čak i lopovu […] Zatekla sam oca, on je odavno u svojim svjetovima / punim crnine i mračnih projekcija) i određenim društveno angažiranim temama (Sve iranske pjesnikinje pobjegle su iz brakova. / Iz kaveza u kojima nikad ne pjevaju ptice), završenim ljubavnim odnosima (Došla je sedma godina i ona je konačno / raščistila s imaginarnom ljubavi), putovanjima, snovima, odnosu prema književnosti (dvije komične pjesme o nemoći u pisanju kritika) i umjetnosti (poneke reference, npr. Klee) tako da se lirski subjekt, tj. ona (možda neka druga, odraslija Modesty?) može vidjeti i doživjeti u mnogim situacijama. U dvjema pjesmama lirski subjekt prelazi u on (Sunce i Plavi balon) i to je više iznimka nego poigravanje stilskim instancama. Pjesme su pisane u prozi, većinom monostrofično, mješavinom naracije i liričnosti, ima ih 90-ak, no ono što iznenađuje je cjelovitost, tj. nepodijeljenost zbirke na cjeline. Iako je ona tematski i idejno promišljena i zaokružena (nema slabih mjesta, nema „rupa“), čini se kao da nedostaje odvojenost dijelova, ako ništa, onda zbog čitateljske stanke.

Stilska određenja Svanuća karakteriziraju jednostavne, ali efektne metafore i metonimije  (npr. U tihim danima veljače, / ljudi su još uvijek spona između neba i / zemlje i klatno ih njiše; Njezin je jezik ticalo s tisuću osjetila), česte poredbe (Velike priče zdrobljene kao komadići leda; razbudi se svijest kao / otvorena latica), predivne pjesničke slike, najviše vizualne (Kao mala ptica u čiji kljun svakog / dana stotine drugih ptica ubacuju / mrvicu kruha, tako se osjećaš; Svaki dan odlazit ću na tržnicu i od / tri vlati trave kuhat ću juhu od koje i / mrtvi mogu oživjeti); zatim taktilne i olfaktivne (Očekivala si svašta: utočište od satena, blage poglede / miris mente po zabitim sprudovima; Bijeli prah / rasuo se po podu, a miris voćnog / čaja polako se iz hladne kuhinje / premjestio u dnevnu sobu), i izvrsna stiliziranost teksta, od spojeva riječi do rečenica, pojedinih dijelova, pa i same pjesme. Tekstovi lagano klize pri čitanju, nigdje ne zapinju, čitatelj nema osjećaj dosade ili bespotrebnoga suviška, ni na semantičkoj ni na sintaktičkoj razini.

Čitajući Dariju Žilić, bez obzira piše li o odlasku na „plac“, padu s bicikla, šest junećih šnicli ili završetku rata, doživljava se ono što poezija u svojoj srži jest, ili bi bar trebala biti. Suptilna osjećajnost, oko za sitnice i priče skrivene u njima, hrabrost u emotivnosti i iznošenju intime, pjesnički nerv za druge i društvenu zbilju, nepretenciozna intelektualna podloga, fina refleksija, stilizirana tuga i nenaporna sjeta. Pribroji li se tomu gotovo savršen osjećaj za mjeru, i u zamisli i u ostvarenju, dobije se zadivljujući spoj ravnomjerno kvalitetnih tekstova kao što je zbirka Svanuće. A sve to naizgled tako lepršavo i lagano, kao da je pisano iz vježbe ili u šali. U moru današnje „poezije“ koja se širi svuda, preplavljuje društvene mreže, zaskače čak i u šalicama kave (Julius Meinl), poduprta postmodernističkim teorijama izjednačavanja visoke i niske književnosti jer anything goes, zar ne?, jasno je kamo svrstati poetesu Žilić.

Livija Reškovac