Svoju prevratnu zbirku Balada o neizrecivom Gordana Benić započela je rečenicom: „Počinje kaos“… I doista, umjesto dnevnika opetovanih dijakronih povrataka rodnom Splitu iz prijašnjih zbirki i umjesto davanja maha svom sanjarskom subjektu, događa se inscenacija globalnog kozmosa/kaosa s mnoštvom osamljenih sanjara koji doživljavaju kozmička otkrivenja zemlje bacane između prirodnog i natprirodnog. Dakako, kaos je istodobno potvrdio i relativizirao sve znanstvene spoznaje o svijetu i nametnuo kriterij pravilnosti nepravilnog, pravilo iznimke, a svjetovno čudo kao jedini podnošljivi doživljaj svijeta.

Nova zbirka, Svijet bez predmeta, govori tragom naslova o nemogućnosti da se u takvu svijetu utvrdi postojanje definiranih, opipljivih predmeta: stvari hlape, ustanovljuje Gordana Benić, a od njih preostaje još samo korozivno ozračje i sile opće razgradnje. Ako je uzdrmana vjera u čvrstoću predmeta, nesigurno je i određenje vremena u kojemu je smješten govornik. Tako u prvoj prozi, Kartografske zamke (Rubovi novih kontinenata), govornik pronalazi Split koji se uhvatio u kartografsku zamku i zaglavio se u nekoj slijepoj ulici vremena.

Poezija Gordane Benić u svojoj konačnoj formi izražava svijest o usudnim i apokaliptičnim mijenama što svojim najavama premašuju drastičnošću najcrnje vizije nepopravljivih sanjara. Svijet se, prestavši biti realno poprište sukobljenih tendencija, pretvara u zamućenu kristalnu kuglu gonetača kobnih znamenja. Stoga i ezoterični pogled na stvari biva sve više uvučen u onaj iskustveni. I najfantastičnija umjetnost postaje realnost, nema umjetničke sanjarije koja se ne bi otjelovila. Zajednički nazivnik svih postupaka Gordane Benić paraznanstveni je iluzionizam, pjesnikinja tumači mitove i pojave kao zlokobno zgušnjavanje sudbine svijeta. Upravo su neograničene mogućnosti karnevalizacije fenomena kojima se sve pojavno svodi na naznaku, ali nikada konačnu.

Svijet bez predmeta korak je dalje – ako je on moguć – u onom doista utopističkom pjesničkom projektu koji Gordana Benić naziva svojim work in progress, štivom upućenim prema nekoj cjelini koja ne prestaje rasti. U poetskom značaju taj je u pravom smislu riječi mitotvorni i mitomanski projekt suvremen, i mimo odnošenja prema nekom lokalnom vremenu, kao što je bio u svoje doba i Lautréamontov.

Pišući svoju fantastičnu kroniku pjesnikinja se drži gotovo neutralna tona izvješća kojemu je dosta opisati svoj predmet bez dodatnoga metaforskog uloga, ali se pri tome višestrukim uokvirivanjem i zrcaljenjem inscenacija gubi i posljednja konkretna osnova. Ona ne proizvodi ponovljivi predložak pisanja, ali nudi pustolovinu dešifriranja poruka. Zastupa tvrdnju kako je najtipičnija forma svih krutih oblika njihovo osipanje u pijesak i rastakanje u vodi koja nadire kao nipošto futuristička posljedica globalnog zatopljenja.

Zvonimir Mrkonjić, Vijenac

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

U hrvatskoj poeziji novijeg vremena zbirka pjesama u prozi Svijet bez predmeta Gordane Benić jedna je od najzanimljivijih i najpoticajnijih pjesničkih knjiga. Premda je nastavila obogaćivati svoj apsolutno originalni i snoviti svijet, dijelom povezan uz sjenovitost te naličje Splita i Dioklecijanove palače, sadašnje pjesme u prozi Gordane Benić pokrenute su montažom očuđujućih, gotovo kafkijanski alijeniranih slika.

Već u prethodnoj zbirci Balada o neizrecivom (2003) Gordana Benić posve je iskoračila iz prostora u kojem se svi elemente zadržavaju na okupu. U knjizi Svijet bez predmeta, pjesničkom projektu koji naziva svojim work in progress štivom, iznimno je poticajna njezina zaokupljenost obratima u percepciji čime se iz naizgled običnih podataka i kronike banalnosti, nekakvim gorkim humorom te različitim inverzijama, stvaraju posve nadrealne i magične slike.

Ako je ranija imaginacija bila snovita i kjaroskuralna, povezanu uz palimpsest i pitoresknu fantastiku kojom razgrađuje zatvoreni, klaustrofobični prostor Dioklecijanove palače, sada je na neki poseban način dinamična i odgovara ključnoj riječi kaos – kojom i započinje zbirka Balada o neizrecivom. Može se reći da Gordana Benić sada piše poeziju koja je apsolutno jedna od najzrakastijih, i njezin postupak najbliži je kubističkim inverzijama raznovrsnih elemenata, likova i sadržaja. Poliperspektivnost svijeta bez predmeta računa na opsjenu i žongliranje, sekvence su bliske mediju filma, osebujnom se montažom iz naizgled običnog i banalnog upućuje na nešto što je magično i onostrano.

U popratnom eseju izabranih pjesama Unutarnje more (2006) Zvonimir Mrkonjić sjajno je uočio taj pomak, i dakako otvorio novu vizuru, kada je opravdano upozorio na popartističke i čak na elemente happeninga – suprotne značajke u odnosu na svijet dugoga trajanja i sedimentiranih vrijednosti grada Splita. Međutim, ono što čini „novo“ pisanje Gordane Benić gotovo datumom hrvatske poezije, svakako je poliperspektivnost njezinog pjesništva. To je uistinu veoma važna inverzija koja ovu poeziju podiže do posve novih razina, a poetska energija Gordane Benić čini je poticajnom i živom. Potpuna invertiranost u prostore magičnih kronika te osebujno viđenje globalnoga kaosa i apokaliptičnih mijena kao najkreativnijih dionica, unosi u njezinu poeziju novu vrstu živosti, vodi u prostore velikih širina i prostranosti.

Tonko Maroević