#
#

Lente prikazuju redni broj na listi najčitanijih naslova koja obuhvaća razdoblje od pokretanja projekta BEK 2001. godine do jučeraÅ”njeg dana, a odnosi se na sve objavljene naslove. U rubrici Najčitaniji naslovi ponuđene su i druge liste najčitanijih naslova koje obuhvaćaju ograničeno vremensko razdoblje i/ili pojedine vrste naslova (kao Å”to su, primjerice, prozni, pjesnički, esejistički itd.).

Zatvori obavijest ×
Tamagochi mi je umro na rukama
162
Dorta Jagić

Tamagochi mi je umro na rukama

[poezija]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba

Otvori
Čitanja 4173
Preuzimanja 1624
Ukupno 5796
Preuzmi
DPKM preporuča koriŔtenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Ne moram podsjećati kako je za Slamniga poezija bila ozbiljna igra. Kako svaka igra ima pravila, pa makar i pravilo koje govori o svome izostanku, tako je i ozbiljnost – da bi se proizveo efekt neozbiljnosti, slobode, slučaja ili Å”to drugo – u pozadini kao konstitutivno načelo. Caillois je rekao da je igra slobodna, izdvojena, neizvjesna, neproduktivna, propisana i fiktivna. Osobito valja obratiti pozornost na njezinu neproduktivnu dimenziju kojoj nije cilj utilitarnost nego trenutak bilo kakve razmjene unutar kruga igraÄĆ¢, a kada je riječ o poeziji, osobito suvremenoj, u igri je, da tako kažem, beskorisna razmjena misli, emocija, jezika, slika… između autora i čitatelja. Upravo u toj ā€œbeskorisnostiā€ poezije, u kontekstu masmedijalne, intermedijalne, transmedijalne, virtualne, općenito informatičke kulture, njezin je, često i ne potpunoma slobodan, izbor da kao referentna djelatnost odluči naizgled ne reći niÅ”ta. A ne reći niÅ”ta je blasfemično u kulturi/civilizaciji koja počiva na informaciji i komunikaciji, s obzirom na to da sve oko nas imperativno mora imati smisla. Jasno, smisao je inherentan svakoj ljudskoj djelatnosti, njegovim nedostatkom ne poručuje se besmisao, nego se ukazuje na trag, Å”to pak samo govori o odsutnosti. Drugim riječima, smisao valja naći.

A dok ga se ne nađe, valja se opustiti i uživati u trenutcima izostanka neologičnosti i diktata logocentričkoga uma, te prepustiti se nesputanom prividu izostanka pravila.

Poezija iz druge zbirke Dorte Jagić, Tamagochi mi je umro na rukama, upravo je u tolikoj mjeri ā€œneproduktivnaā€ i ludistična a da bi se moglo ustvrditi kako je složena, ako ne po strogim, a ono barem sukladno minimalnim pravilima. Većina pravila zahvaća u skladiÅ”te poezije označiteljske scene, osobito se na svjetlo dana iz pomalo već praÅ”njavih spremiÅ”ta izvlači dosjetka i apsurd, ne i bez stanovita prisjećanja na iskustva semantičkoga konkretizma. Jamačno je to njezin poetički kontekst, no u svjetlu toga, konteksta naime, uočiti nam je (auto)ironijske eksplikacije svojstvenije diskursima osamdesetih negoli posljednjih desetak godina. Usto, Dortina je poezija tako često duhovita da je već i to njezino svojstvo dostatno da je uzdigne iz mnoÅ”tva ujednačenih poetskih proizvoda mladoga naraÅ”taja. Recimo, u ā€œRučku kod Castillo familyā€ jedno radosno makaronsko zafrkavanje s hrvatskim, engleskim i (valjda) filipinskim jezikom oko kokoÅ”i, flilipinske biserke pripremljene za ručak. Da, pjesnikinjin objed jest jezični, jer joj je ujedno tjelesni materijal koji se u igri označavanja pomiče u svim smjerovima i u svojoj je genotipskoj razini nesvjestan. Nesputani ludizam i dosjetljivost u autorice su izrazito maniristični s obzirom na to da sva njezina poetičnost počiva na lucidnosti i zamjećivanju detalja koji se potom metaforički dekonstruiraju. Recimo, u tekstu ā€œSunciliÅ”teā€ neologistička igra s blago ironijskim teoloÅ”kim podtekstom čistiliÅ”ta, odnosno neba i svega Å”to jedna takva simbolika tradicionalno već podrazumijeva. Ali, nije u nje sve u ludističnoj igri, naprotiv. Premda je njezina poezija eliptična, stihovi razlomljeni, naizgled konstituirani od semantičke proizvoljnosti, odnosno kontingencije, ona među redovima inkorporira fragmente koji imaju jasan smisao, koji se, Å”to je očito, mimikrijski prikriva u naizglednom jezičnom žrvnju. Tako ćemo, ako već treba govoriti o nekom predmetnotematskom svijetu ove poezije, reći kako se ona referira na religijsko, egzistencijalno, jezično, medijalno, kulturoloÅ”ko semantičko polje, dakle izmiče diktatu slaboga subjekta koji se ne snalazi u jakoj zbilji. No, nije ta poezija bezazlena: u svojoj će satiričnosti ujesti epigone (koji se trebaju prepoznati) u ā€œOluji epigonaā€: ā€œs mora nam stiže oluja. / lijepa li je. StraÅ”na li je. / ali Å”teta Å”to ne donosi niÅ”ta nova (…).ā€

Položaj je Jagićeve na naÅ”oj najmlađoj pjesničkoj sceni sasvim specifičan. Budući da poetski pripada rubnom iskustvu devedesetih godina – poeziji iskustva jezika (uz Jahića, Prtenjaču, Anđelka Mrkonjića, Prohića, dijelom i Biserku Težački), ona, po mojoj ocjeni, pokazuje najmanje preuzetnosti i najviÅ”e zrelosti u praksi, i to iz jednog vrlo banalnog, ujedno ā€œingenioznogā€ razloga: ne pretendira ispisivati teoriju, niti Å”togod tomu slično. S obzirom na izrazitu metaforičku slikovitost, svojom je strukturom ovo pjesniÅ”tvo najusporedivije s tekstovima Ivice Prtenjače, s tom razlikom Å”to je kod potonjega riječ o običnom nizanju, tako da bi se moglo ustvrditi kako je posrijedi senzacija prije negoli neÅ”to ozbiljnije, usto pod snažnim utjecajem Tomaža Å alamuna. Dortina poezija k tomu ne robuje imperativu pisanja radi pisanja, nego izbjegava uplitanje ponavljanja i maniriziranog umnožavanja diskursa do neprepoznatljivosti. Ne govorim o tomu da u njezinu diskursu ā€œnemaā€, recimo, Branka MaleÅ”a, no njezino jezično utemeljenje ne liÅ”ava se nesvjesnoga utjecaja, nego ga naprotiv uključuje u kontekst ženske osjećajnosti. Premda su klimavi razlozi koji bi pretendirali zaključku o postojanju ženskoga pisma, Å”to je u svakome konkretnom tekstu gotovo uvijek nedokazivo, osobito u poeziji, ipak bih rekao da ova pjesnikinja ženskost ā€œiskoriÅ”tavaā€ na mentalnoj, imanentnoj razini, tako Å”to dopuÅ”ta viÅ”edimenzionalnost asocijacija, poredbi, misli i sl., Å”to ne robuje određenim kanonima niti pravilima, nego jednostavno piÅ”e.

Mimo svih medijski prenapuhanih pjesnika – kao Å”to su Gromača, Glamuzina ili Prtenjača – rekao bih kako prava poezija i danas ipak živi u relativnoj tiÅ”ini. Dorta Jagić je pjesnikinja koja izravno ā€œishodiā€ iz Slamniga, onoga iz prve rečenice, i koja, čini se, ne želi mistificirati pisanje, nego samo pisati. Usto, toliko radosti i toliko malo pretencioznosti svakako je neÅ”to nesvakidaÅ”nje. I bez obzira Å”to joj se pokatkad znade zamjeriti nedostatak ā€œsmislaā€, to ipak nije njezin problem, nego onih koji poeziji povrÅ”no pristupaju. Sve da je samo riječ o lucidnome naslovu, koji kontekstom upućuje na tehniziranu otuđenost i bolest druÅ”tva i ljudi u njemu, da je samo riječ o aleji svečanosti jezika i da se samo upućuje na prekoračenje trenutno dominantnih, viÅ”e ili manje monoloÅ”kih modela, već bi to bilo dovoljno za ustvrdu kako je knjiga uspjela. ZavrÅ”avam poneÅ”to izmijenjenim Mrkonjićevim riječima: Pjesnikinja!

Sanjin Sorel, Nova Istra