Tamagochi mi je umro na rukama
[poezija]
prvo izdanje [digitalizacija]
knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba
Ne moram podsjeÄati kako je za Slamniga poezija bila ozbiljna igra. Kako svaka igra ima pravila, pa makar i pravilo koje govori o svome izostanku, tako je i ozbiljnost – da bi se proizveo efekt neozbiljnosti, slobode, sluÄaja ili Å”to drugo – u pozadini kao konstitutivno naÄelo. Caillois je rekao da je igra slobodna, izdvojena, neizvjesna, neproduktivna, propisana i fiktivna. Osobito valja obratiti pozornost na njezinu neproduktivnu dimenziju kojoj nije cilj utilitarnost nego trenutak bilo kakve razmjene unutar kruga igraÄĆ¢, a kada je rijeÄ o poeziji, osobito suvremenoj, u igri je, da tako kažem, beskorisna razmjena misli, emocija, jezika, slika… izmeÄu autora i Äitatelja. Upravo u toj ābeskorisnostiā poezije, u kontekstu masmedijalne, intermedijalne, transmedijalne, virtualne, opÄenito informatiÄke kulture, njezin je, Äesto i ne potpunoma slobodan, izbor da kao referentna djelatnost odluÄi naizgled ne reÄi niÅ”ta. A ne reÄi niÅ”ta je blasfemiÄno u kulturi/civilizaciji koja poÄiva na informaciji i komunikaciji, s obzirom na to da sve oko nas imperativno mora imati smisla. Jasno, smisao je inherentan svakoj ljudskoj djelatnosti, njegovim nedostatkom ne poruÄuje se besmisao, nego se ukazuje na trag, Å”to pak samo govori o odsutnosti. Drugim rijeÄima, smisao valja naÄi.
A dok ga se ne naÄe, valja se opustiti i uživati u trenutcima izostanka neologiÄnosti i diktata logocentriÄkoga uma, te prepustiti se nesputanom prividu izostanka pravila.
Poezija iz druge zbirke Dorte JagiÄ, Tamagochi mi je umro na rukama, upravo je u tolikoj mjeri āneproduktivnaā i ludistiÄna a da bi se moglo ustvrditi kako je složena, ako ne po strogim, a ono barem sukladno minimalnim pravilima. VeÄina pravila zahvaÄa u skladiÅ”te poezije oznaÄiteljske scene, osobito se na svjetlo dana iz pomalo veÄ praÅ”njavih spremiÅ”ta izvlaÄi dosjetka i apsurd, ne i bez stanovita prisjeÄanja na iskustva semantiÄkoga konkretizma. JamaÄno je to njezin poetiÄki kontekst, no u svjetlu toga, konteksta naime, uoÄiti nam je (auto)ironijske eksplikacije svojstvenije diskursima osamdesetih negoli posljednjih desetak godina. Usto, Dortina je poezija tako Äesto duhovita da je veÄ i to njezino svojstvo dostatno da je uzdigne iz mnoÅ”tva ujednaÄenih poetskih proizvoda mladoga naraÅ”taja. Recimo, u āRuÄku kod Castillo familyā jedno radosno makaronsko zafrkavanje s hrvatskim, engleskim i (valjda) filipinskim jezikom oko kokoÅ”i, flilipinske biserke pripremljene za ruÄak. Da, pjesnikinjin objed jest jeziÄni, jer joj je ujedno tjelesni materijal koji se u igri oznaÄavanja pomiÄe u svim smjerovima i u svojoj je genotipskoj razini nesvjestan. Nesputani ludizam i dosjetljivost u autorice su izrazito maniristiÄni s obzirom na to da sva njezina poetiÄnost poÄiva na lucidnosti i zamjeÄivanju detalja koji se potom metaforiÄki dekonstruiraju. Recimo, u tekstu āSunciliÅ”teā neologistiÄka igra s blago ironijskim teoloÅ”kim podtekstom ÄistiliÅ”ta, odnosno neba i svega Å”to jedna takva simbolika tradicionalno veÄ podrazumijeva. Ali, nije u nje sve u ludistiÄnoj igri, naprotiv. Premda je njezina poezija eliptiÄna, stihovi razlomljeni, naizgled konstituirani od semantiÄke proizvoljnosti, odnosno kontingencije, ona meÄu redovima inkorporira fragmente koji imaju jasan smisao, koji se, Å”to je oÄito, mimikrijski prikriva u naizglednom jeziÄnom žrvnju. Tako Äemo, ako veÄ treba govoriti o nekom predmetnotematskom svijetu ove poezije, reÄi kako se ona referira na religijsko, egzistencijalno, jeziÄno, medijalno, kulturoloÅ”ko semantiÄko polje, dakle izmiÄe diktatu slaboga subjekta koji se ne snalazi u jakoj zbilji. No, nije ta poezija bezazlena: u svojoj Äe satiriÄnosti ujesti epigone (koji se trebaju prepoznati) u āOluji epigonaā: ās mora nam stiže oluja. / lijepa li je. StraÅ”na li je. / ali Å”teta Å”to ne donosi niÅ”ta nova (…).ā
Položaj je JagiÄeve na naÅ”oj najmlaÄoj pjesniÄkoj sceni sasvim specifiÄan. BuduÄi da poetski pripada rubnom iskustvu devedesetih godina – poeziji iskustva jezika (uz JahiÄa, PrtenjaÄu, AnÄelka MrkonjiÄa, ProhiÄa, dijelom i Biserku TežaÄki), ona, po mojoj ocjeni, pokazuje najmanje preuzetnosti i najviÅ”e zrelosti u praksi, i to iz jednog vrlo banalnog, ujedno āingenioznogā razloga: ne pretendira ispisivati teoriju, niti Å”togod tomu sliÄno. S obzirom na izrazitu metaforiÄku slikovitost, svojom je strukturom ovo pjesniÅ”tvo najusporedivije s tekstovima Ivice PrtenjaÄe, s tom razlikom Å”to je kod potonjega rijeÄ o obiÄnom nizanju, tako da bi se moglo ustvrditi kako je posrijedi senzacija prije negoli neÅ”to ozbiljnije, usto pod snažnim utjecajem Tomaža Å alamuna. Dortina poezija k tomu ne robuje imperativu pisanja radi pisanja, nego izbjegava uplitanje ponavljanja i maniriziranog umnožavanja diskursa do neprepoznatljivosti. Ne govorim o tomu da u njezinu diskursu ānemaā, recimo, Branka MaleÅ”a, no njezino jeziÄno utemeljenje ne liÅ”ava se nesvjesnoga utjecaja, nego ga naprotiv ukljuÄuje u kontekst ženske osjeÄajnosti. Premda su klimavi razlozi koji bi pretendirali zakljuÄku o postojanju ženskoga pisma, Å”to je u svakome konkretnom tekstu gotovo uvijek nedokazivo, osobito u poeziji, ipak bih rekao da ova pjesnikinja ženskost āiskoriÅ”tavaā na mentalnoj, imanentnoj razini, tako Å”to dopuÅ”ta viÅ”edimenzionalnost asocijacija, poredbi, misli i sl., Å”to ne robuje odreÄenim kanonima niti pravilima, nego jednostavno piÅ”e.
Mimo svih medijski prenapuhanih pjesnika – kao Å”to su GromaÄa, Glamuzina ili PrtenjaÄa – rekao bih kako prava poezija i danas ipak živi u relativnoj tiÅ”ini. Dorta JagiÄ je pjesnikinja koja izravno āishodiā iz Slamniga, onoga iz prve reÄenice, i koja, Äini se, ne želi mistificirati pisanje, nego samo pisati. Usto, toliko radosti i toliko malo pretencioznosti svakako je neÅ”to nesvakidaÅ”nje. I bez obzira Å”to joj se pokatkad znade zamjeriti nedostatak āsmislaā, to ipak nije njezin problem, nego onih koji poeziji povrÅ”no pristupaju. Sve da je samo rijeÄ o lucidnome naslovu, koji kontekstom upuÄuje na tehniziranu otuÄenost i bolest druÅ”tva i ljudi u njemu, da je samo rijeÄ o aleji sveÄanosti jezika i da se samo upuÄuje na prekoraÄenje trenutno dominantnih, viÅ”e ili manje monoloÅ”kih modela, veÄ bi to bilo dovoljno za ustvrdu kako je knjiga uspjela. ZavrÅ”avam poneÅ”to izmijenjenim MrkonjiÄevim rijeÄima: Pjesnikinja!
Sanjin Sorel, Nova Istra