Knjiga Franje Nagulova Tanja, posvećena je u cijelosti osobi nositeljici naslova, s očiglednom ljubavnom nakanom. Pojavljujući se iz pjesme u pjesmu, iz proze u prozu, ideja Tanje čini spomenuto žanrovsko razlikovanje izlišnim u gotovo neprekinutu slijedu ljubavne fabulacije. Onaj tko je bio zaljubljen zna koliko mu je dragocjen svaki kontekst u kojemu se, na kako god to bilo nemoguć način, ljubljena osoba imenuje ili barem samo priziva.

Barthes napominje da misliti na nekog znači zaboraviti ga (bez zaborava život je nemoguć) i često se buditi iz toga zaborava. Autor knjige nedvojbeno se izjednačava s njezinim govornim subjektom, što opravdava njegovo gotovo grozničavo hvatanje za temu, koja se obnavlja i produljuje svakim spomenom Tanje. Tanja naime postoji i kad se diskurs tanji do pucanja pa se nastavlja i kad se prekine samo da bi se nastavio. U pravu je pogovornik Krešimir Bagić kada kaže da je pjesnik, na tragu estetike ružnoga, pokušao do kraja depatetizirati temu ljubavi, ali je s druge strane istina da njegovo živahno hvatanje za temu i njezino ustrajno obnavljanje re-patetizira njegov diskurs. (…)

Nagulov ruši konvencije ljubavne lirike kad mu govornik kaže kako je vrlo siguran da voli Tanju u tekstu koji počinje s rečenicom „Tanja je ružna: skoro meni slična, nervozna kao ja“. U sljedećem tekstu pod naslovom Tanja jeftinog odijevanja pjesnik niže sama pejorativna određenja Tanje, koja zapravo imaju ulogu licitiranja ljubavnih izjava. Tim metaforičkim postupkom ili, ako vam je draže, dosjetkom, Nagulov uzdiže negaciju u afirmaciju. Uopće, Nagulovu ne nedostaje smisla za dijalektiku, koja će ga odvesti do blistava obrata, ne jedinog u ovoj odličnoj knjizi. (…)

Nagulovljeva knjiga o Tanji, puna okretne intermedijalnosti, zacijelo je i interdiskursna kad se smisleno nadovezuje na neke zaključene pjesničke metode kakav je primjerice semantički konkretizam. Pisana iz više očišta, poližanrovska i smišljeno proturječna, sustavno autoreferencijalna, ironična i tajno nježna, ona je nadasve inventivna u razdiobi i romanesknoj otvorenosti svojih tekstualnih produžetaka.

Zvonimir Mrkonjić, Vijenac

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Iako sam naslov joj, dok mi je stajala na noćnom ormariću, uporno čitao Tajna, Tanja Nagulova, kad sam je pročitao, ostavila je trag u iskustvu. Više ožiljak. Zapravo, najprije ožiljak, a onda uleknuće koje, ako se ožiljak ne tretira kulturalnim generacijskim protuotrovom (recimo kontraArsenikom) u tkivu iskustva ostane trajno. I neka ga je tu. Sa sebe ga neću micati, kako bi se reklo, dok sam živ. A zašto!? Iz jednostavnog razloga: ne sjećam se kad sam u životu (otkad sam živ) pročitao ovako nešto istovremeno epohalno i izvanvremenski ključno dobro.

Sjajno u žanru kanconijera koji se čitatelju istovremeno i nudi sinkrono i veže za tradiciju žudnjom vođena žanra, snažnom i poetski nesvakidašnje sugestibilnom gestom tekstualne sedukcije kojom autor, kroz lirsko ja koje to niti tradicionalno jeste niti to želi biti, (zapravo, lirsku ja) prevrednuje sve postojeće vrijednosti.

Što je, tko je, gdje je, kako je, zašto je, je li, nije li, čemu, bi li mogla biti, želi li to, hoće li postati… Tanja!? Nije slučajno da je, osim što je sve u sastavu i sustavu što autorskog, što autoru iskustvenog („objektivnog“) što vitrualnog, zamišljajnog… svijeta, na jednom mjestu u istoimenoj knjizi koja pokriva sveukupnost vlastite, u naslovu sadržane teme, Tanja i Kant. Jer Kant je (a ne Tanja) za prostor i vrijeme rekao da su apriorne kategorije bivanja. Prostor i vrijeme, prostorom i vremenom, uvjetuju sve što jeste.

No, kod Tanje nije tako. U knjizi Franje N. Tanja je i prostor i vrijeme: sve što postoji u tekstu Tanje je Tanja: Tanja je sve što jeste i sve što nije; Tanja je sve što bi moglo i što nikada neće biti. Tanja je Nagulovu ono što je Wittgensteinu jezik. Izvan nje, nema ništa.

Čitatelj koji će za ovom knjigom posegnuti – a nju u ruke mora uzeti svatko tko poeziju čita, jer nakon ove knjige na našoj pjesničkoj sceni stvari više nikada ne bi trebale ostati njome netaknute – pitat će se tko je Nagulov u odnosu na Tanju? Iako odgovorno tvrdim da nemam pojma, kategorički tvrdim da je on subjekt Tanjine autobiografije koja je jedina istinska priča o njemu. Istinska zato jer sadrži sve moguće i stvarne verzije nje. A autobiografija je moguća, jedino kao priča o drugom. Naravno, kad god nije priča drugoga o tebi (pa makar se radilo / samo / o zrcalu pred njemu drugim-tobom).

Čitajte Tanju. Osim što otvara svjetove, samome kanconijeru dodaje epohalni šarm i kvalitetu zablude o žanrovskom zahtjevu za preciznošću. U samome činu promašivanja središta mete, Nagulov je, svojim/Tanjinim/Amorovim… strijelama, maestralno prošarao i izbockao sva mjesta na kanconijerskoj meti i pokazao suvremenosti kako mimikrija žanra istome spašava rodno mjesto i slovima ga prenosi u vremenu.

Ovom bi knjigom u nas, kad bi bilo veze očiju s mozgom, trebala prestati ionako neproduktivna nagađanja o krizi poezije.

Nikola Petković, Novi list

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Tanja je uistinu izvanserijska zbirka. Knjiga je to koja se, kako se vidjelo, bavi ljubavlju i jezikom, a samo povremeno jezikom ljubavi, no ogoljenim od bilo kakve stilizacije emocionalnosti. Subjekt ove zbirke paradigma je postmodernističkoga zaljubljenog subjekta koji ne pati, ne dramatizira, ne idolizira tijelo, koji nije ni siguran u postojanje nekakvih osjećaja, koji ljubavni neuspjeh racionalizira, ludički ga transformira u tekst i koji će intimnu svakodnevicu odmjeravati jezikom kulture, a ne jezikom zbilje.

Sanja Jukić, Zarez