Nakon što je “samo jedan dan” pokušao “živjeti bez ironije”, “naslonjen na preostali (mu) kisik”, Milko Valent, jedini hrvatski zaista goli pjesnik (gol kao što je gol život u projektu Giorgia Agambena), promatrao je površinu. I što je vidio: “opstanak i borbu za cirkus / lijeni hod gusjenica punoglavaca (…) crtice kapitalizma, uspravne hodove panike / crnu smrt boga u dućanima pogrebne boje / dječje porno podočnjake na internetu / disfunkcionalne obitelji na trulim sanjkama / izlizane krtice rada / lakoumnu trgovinu s oblakom i upitnikom / prekovremeni sitniš / prazne kuglice blagdana i stvari / u blistavim trgovačkim centrima…”.

Kriknuo je tako Valent preko pola stoljeća nakon što je to, zatočen u blještavilu liberalizma Zapadne obale SADa, učinio pjesnik Ginsberg. Odskočna daska potonjeg krika bili su Vijetnam i Koreja – dva od mnogih američkih najlukrativnijih izvoznih artikala: ratova. Ono radi čega je kriknuo Valent, plod je uvoznog artikla obećanog blještavila u jednu zemlju na vječnom raskršću na kojemu se vjekovima, uvijek spremni na susret, mimoilaze smisao i besmisao. Kao da među sobom ne vide razliku.

Što se osobne povijesti Milkovog iskrenog pjesničkog bića koje je svjesno i svojevoljno odabralo egzistencijalnu poziciju egzila i to u onoj, za mnoge koji su je okušali najtežoj, domicilnoj dimenziji, na ovakav se, rezignirani oblik protesta odlučilo nakon nekoliko jednostavnih konstatacija. 1. u poeziji sve je manje poezije (9); 2. sve je manje lirike (12); 3. sve je manje čistog asfalta (18); 4. sve stane u nekoliko odlomaka nepostojeće cjeline (22).

Usprkos tomu što je koncept smrti poezije parola koju na reveru izostanka individualnog talenta nepozvani nose svi koji se o nju očešu, postoje pjesnici koji to s pravom mogu izgovoriti. Milko Valent je jedan od rijetkih. Objavljujući okruglih trideset godina i pritom se glasno obraćajući kulturi kojoj je poklonio “tradiciju tijela i osobni talent”, ovaj “revizor” i kulturalni “adapter” T. S. Eliota (s kojim se zapravo humorno prepire) danas ima pravo, barem u jednoj knjizi, izgledati umorno. Biti promatrač i blagi kritičar vremena bez vremena. Tko zna, možda i vremena nakon vremena. Jer, kako nam sam kaže: živimo u zoni smeća!

“Smeće je poredak bola u oku” koji je odraz konteksta kojega oko gleda. Taj pak ima njegovo “najteže područje / zonu psihičkog smeća”. No, i u toj zoni Valent ne gubi nadu. Na kraju vremena koje nije samo protok dana, nas i stvari, već je gromada prostora koja izmiče i konačno prelazi granicu-mjesto nakon kojega biće prestaje biti ono što jeste, pjesnik i dalje radi svoj posao: materijalizira nadu. To čini riječima: “sestro, donesi mi još jednu čašicu antibiotika. / slutim da ipak ima lijeka za poeziju / koja će nas dostojno ispratiti u bogato ništa.”

Kad se Valent, bilo riječju, bilo gestom, bilo tijelom, preseli u tu zazivanu nirvanu, ovoj neće biti lako. Jer ne jednom i ne jedan (a bogami ni jedna) pokušali su “pripitomiti” Valenta. I tako su pokazali da ga se, bez obzira koliko se o njemu izražavali s pozitivnim ili negativnim emocijama, zapravo nisu ni potrudili upoznati. Valent se buni i kada šuti. Ali kako i zašto? Ne zato jer je on takav da mu nikad ništa ne valja, kako bi to rekli nekompetentni gospodari zbilje. Valent jednostavno ponavlja igru na koju društvo ne pristaje. On licu zbilje prinosi zrcalo. A zbilji se (jer ipak nije baš toliko prolupala) ne sviđa ono što u njemu vidi. I onda ispada da je Valent taj “koji je lud”.

A zapravo se radi o jednoj sjetnoj duši s toliko po(j)etičke energije koja se nikada neće predati. Ključ za estetsko preživljavanje ovog golog pjesnika, kultura koju zrcali zagubila je negdje između ovih njegovih stihova: “koliko ljudi zapravo zna za albatrosa / za ideal iz mladosti poezije i zrakoplova” (34) i “kada se Orfej okrenuo -što nije smio učiniti / usprkos noćnoj tami svi su vidjeli da je teško bolestan” (59).

Iako Valentovo ja-iz-teksta eksplicitno tvrdi da su grad prekrile crne pogrebne trake sa srebrnim slovima, na kojima se bistro čita smrt poezije: “pjesnici su ostali bez krova, kruha, nade, posla / njihova radnička odijela puna su proizvodne patnje / ali poezija je mrtva, poezija je definitivno mrtva”, ostaje onaj prostor pjesnikova glasa koji se materijalizira u suplement klasičnog retoričkog pitanja: čemu pjesnici (i poezija) u oskudna vremena?

Pa kako vam nije jasno, odgovara Valent, da govor besmisla pretvaraju u govor smisla. A to možda ne vidite odmah, jer njihovi su alati, kao i alati poezije, tihi!

Nikola Petković, Novi list