Tiranija svakodnevice opsežan je presjek pjesničkog stvaralaštva Voje Šindolića, koji je sam autor priredio za e-izdanje. S obzirom na ustrojstvo rukopisa kronološkim slijedom, a ne nekim drugim kriterijem (tematsko-motivskim grupiranjem, primjerice), moguće je linearno pratiti razvoj i mijene Šindolićeve poetike od najranijih dana, pa sve do kraja 2024. godine. A te su mijene blage, u nekom stilsko-poetičkom smislu jedva vidljive; na govor lirskoga subjekta, nerijetko izjednačenog sa samim autorom, redovno utječu izvanjski faktori, društvene i privatne mijene i turbulencije, mijene života kao takvog. Te su dakle mijene prije svega razvojni procesi sazrijevanja jednog prije svega bitnika. U javnosti poznat kao prevoditelj i promicatelj bitništva, Vojo Šindolić ovim se (samo)izborom pokazujem i kao autentični pjesnički izdanak američke beat-generacije, koju je od sredine 1970-ih i pratio „iznutra“. No reći da je nešto bitništvo tek je ukalupljivanje u neke okoštale akademske okvire, kojih su se ponajviše bitnici grozili; pojašnjavanje je sputavanje, otprilike, a ništa toliko poezije ne reže krila kao učeno pojašnjavanje, bez kojega se, opet, često ne može. Što je dakle beat, i što znači kada kažemo da je Vojo Šindolić bitnik? Njegova poezija, baš kao i poezija njegovih američkih uzora i prijatelja, mogla bi se okarakterizirati kao primjerak pjesničkog neogzistencijalizma, ili poezijom „iskustva egzistencije“, rečeno Mrkonjićevim terminom, uza sve ograde koje bi uz takvu ili bilo koju drugu odrednicu išle. Radi se prije svega o individualnim poetikama, koje su povezane generacijskim interesima i iskustvima, osjećaju svijeta, iz čega su logično proizašle slične tematsko-motivske osi oko kojih se razvijao pjesnički govor. A taj govor nerijetko je obilježen poetizacijom svakodnevnog iskustva, od onih u životu ključnih, poput ljubavi, prijateljstva, smrti, do banalija od kojih se svakodnevica sastoji, zatim poetiziranih psiholoških uvida i introspekcija, metaforizirane filozofičnosti (također životne), bezdomništvom i lutalaštvom, intertekstualnošću. Stoga su forme epistole ili dnevničke bilješke vrlo česte i u poeziji dubrovačkog pjesnika, a tematsko motivski može se govoriti (ugrubo) o luku koji se razvukao od mladenačke ljubavne i životne zapitanosti, promatranja rodnoga Dubrovnika i šireg zavičaja, preko ratnih razaranja i društvenih promjena (Elegija za Milana Milišića, kao jedno od dojmljivijih svjedočanstava društvenih potresa i osobnih gubitaka), do neizbježne nostalgije za minulim vremenima i ljubavima i preminulim prijateljima. U nekom (post)ideološkom čitanju, može se govoriti o poeziji srednjega sloja ili gubitku istog; osjećaju klasne poljuljanosti i generacijske umreženosti, usidrenosti, ali jake individualne energije. Takav je lirski subjekt Voje Šindolića: premda se kreće u elitnom književnom društvu, u njegovu govoru i stavu nema ničeg elitističkog; gdje god bio i s kojim god slavnim pjesnikom razgovarao, tiranija svakodnevice je ono što ga najsnažnije određuje; stoga je ovo poezija i pristupačna i intelektualna, kakva najčešće i je dobra bitnička poezija, nastajala ona u Americi, Veneciji ili u Dubrovniku, a Šindolićeva poezija nastajala je upravo ondje gdje se je pjesnik kroz godine znao zateći.

Davor Ivankovac