prošla sljedeća To malo pijeska na dlanu
316
Marinko Koščec

To malo pijeska na dlanu

[proza]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture i medija republike hrvatske

Otvori
Čitanja 127
Preuzimanja 244
Ukupno 371
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Marinko Koščec se u ovom romanu predstavlja kao autor stilski iznimno rafiniranog, produhovljenog, ali i britkog izraza. Uz dominantnu ljubavnu priču likovne umjetnice i korektora u izdavačkoj kući, u tekstu se nalaze elementi romana odrastanja, koliko i obiteljskog romana, jer mnogo prostora Koščec posvećuje roditeljskim odnosima. Događanja su smještena u prepoznatljiv društveni i duhovni kontekst Hrvatske tijekom posljednjih desetljeća, oslikan pretežito satirički. Pri tom se u oštrim, kontrastnim rezovima izmjenjuju crni humor, tragika, lirizam, romantični zanos, samoironija, malicioznost, empatija.

Autor gradi složenu i zaokruženu sliku postojanja u specifičnom vremenu i prostoru, preplićući autobiografsko, stvarnosno i filozofsko. Umjetnički uspješno i za čitatelja uzbudljivo, u tome se nadovezuje na različite tradicije, od francuskog egzistencijalizma i novog romana do postmodernističkih nagnuća ludizmu i objedinjavanju heterogenog, pa i naših mediteranskih modernista Marinkovića i Novaka, s kojima dijeli refleksivnost i esejističke bljeskove.

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

U romanu Marinka Koščeca To malo pijeska na dlanu neimenovani pripovjedač i pripovjedačica naizmjenično, u retrospektivi, pričaju zasebne priče o svojim životima. Na otprilike pola knjige otkriva se da su jedno drugomu fiktivni adresati, još četvrt knjige poslije priča dospijeva i do njihova prvog susreta, a roman iz cinično-ironične priče o odrastanju prelazi u ljubavni, mijenjajući humoristični ton u ozbiljni. Forma naizmjeničnih monologa upućuje na nemogućnost stvarnoga dijaloga i komunikacije protagonista, no čitateljeva vizura omogućuje i sagledavanje njihovih nesvjesnih preklapanja i slučajnih mimoilaženja. U dijelu koji se odnosi na djetinjstvo i odrastanje likova do izražaja dolazi glavni Koščecov adut: bespoštedna kritičnost prema svemu što ga okružuje, i sjajan smisao za humor, gotovo alkemijsko umijeće pretvaranja bolnih i traumatičnih iskustava u materijal za ironiju i crni humor. Obilno se služi otkrićem da, kad problemi i očaj dosegnu stupanj nepodnošljivoga, humor relativizira stvari i donosi olakšanje i rasterećenje, jer se zasniva na zapažanju i potenciranju apsurdnih situacija u životu. Pripovjedač i pripovjedačica u svojih tridesetak godina gomilaju razočaranja, na koja slično reagiraju, odnosno razvijaju slične obrambene mehanizme, s tom razlikom da se kroz njegovu ironiju nešto više naziru ranjivost i osjetljivost, dok je njezin cinični oklop nešto tvrđi. I njoj i njemu svijet izgleda kao apsurdna predstava koju izvode groteskne kreature koje ih okružuju, a život kao sizifovski posao, kojega su glavne crte besmislenost i težina. Iz njihovih primjera moglo bi se zaključiti da su problemi odrastanja uglavnom svodivi na problem socijalizacije. Dok on ima problema s prijezirom i neprihvaćanjem okoline zbog nesređenih obiteljskih i materijalnih prilika, što mu je od djetinjstva prava noćna mora, te se povlači u sebe, ona ima problema s osvajanjem vlastite slobode i izraza, pa eksperimentira sa slobodnim i prestupničkim ponašanjem. Njihovi profesionalni životi (ona je slikarica, on korektor) prilika su autoru za satirički prikaz zagrebačke intelektualne i kulturne elite, odnosno načina funkcioniranja umjetničkih krugova i nakladničkih kuća. Umjetnici, kritičari, pisci, urednici, vlasnici nakladničkih kuća razotkrivaju se kao proračunate, umišljene veličine, nipošto imune na obične ljudske slabosti kao što su zloba, glupost i površnost, a snobizam, koristoljublje, moralno rasulo, proračunatost i svjesne mistifikacije, kako samih proizvođača duhovnih vrijednosti, tako i onih koji im ugled etabliraju, ulagivanja i sustavi napredovanja ruka ruku mije razotkrivaju se kao glavni mehanizmi koji taj svijet pokreću. Domaći kontekst prepoznatljiv je i u zagrebačkim lokacijama koje je lako odgonetnuti i kad nisu konkretno imenovane, kao i u političko-povijesnom trenutku, čija je prepoznatljivost ostvarena uz pomoć svega nekoliko karakterističnih detalja. Uz humorističnu vizuru, koja očuđuje stvari, ljude i pojave, kod muškog pripovjedača pripovijedanje se povremeno neopazice pomiješa s fantaziranjem, koje se tek naknadno razotkriva kao fantaziranje, čime se postižu zanimljivi, iznenadni, komički efekti. Riječ je o igri s granicama realnog, mogućeg i fantastičnog, raskorakom između onog što jest, što je vjerojatno i što nije vjerojatno, ali se zaista, iz dubine bića, želi, što je ponekad i način da se apsurd prisutan u životu ludički dotjera do ekstrema. Pripovjedač ponekad niže nekoliko različitih mogućih razvoja događaja, pokazujući da ni jedan nije bolji ni smisleniji od drugih — svaki je izbor samo prividan, svatko je uhvaćen u klopku. Roman je ipak u cijelosti pisan realistički, odnosno čitatelju se, makar sa zakašnjenjem, daje ključ za razlikovanje fantazija od (romaneskne) zbilje. Ljubavni dio romana jako je iskićen otrcanim ljubavničkim pretjerivanjima i sentimentalnim uzletima, bez implicirane autoironije, pa djeluje razočaravajuće slatko nakon oporosti svega što mu je prethodilo. Pripovjedač i pripovjedačica, pokazuje se, astrološki su i duhovni blizanci, gotovo platonovski savršene polovice. Njihovo prepoznavanje bliskosti odvija se intuitivno, praćeno tjelesnim zbližavanjem, uz prešutan sporazum o šutnji o prošlosti. Štoviše, sve što tijekom knjige tobože govore jedno drugome refleksije su i analize za vlastiti račun, bez stvarne namjere da se da drugome na uvid. Ljubav im se dogodi naglo i snažno, i isto tako naglo i neobjašnjivo nestane, a životi im se pretvore opet u istu besmislenu pustoš (ili još veću) kao i prije susreta, ostavljajući nedoumicu koliko je istine zapravo i moglo biti u nečem što se tako brzo i uspješno rasplinulo. Ironičan su dodatak za kraj i naznake da se to nešto posebno i jedinstveno što im se dogodilo događa u milijunskim nakladama, odnosno mnogim drugim parovima, na posve sličan način i sa sličnim ishodima, kao nekakav kliše u koji svi vjeruju kao u unikat. Razvoj njihove veze usporedan je s godišnjim dobima: plane u kasno proljeće, ujesen je u agoniji raspadanja, zimi je mrtva stvar koja se i ne pokušava reanimirati, osim u izmaštanim, nikad provedenim scenarijima preuzetim iz filmskih predložaka. Ljubav se raspadne bez konkretna razloga: bez treće osobe, bez nekog prekršaja ili krivnje, kao da, programirana na samourušavanje, u samu konceptu krije grešku. U čemu je problem, što mušku polovicu, koja se prva počinje povlačiti, toliko muči da joj uništava svaku mogućnost sreće, ostaje mutno i nejasno i njoj samoj. Naslućuje se nešto kao depresija, kronično stanje egzistencijalne tjeskobe i nemoći, pri čemu slučajno pronađena zrnca ljepote nisu kadra nadvladati životne naplavine truleži. Ostvarenje istinske bliskosti s nekim pokazuje se nemogućim, jer je čovjek i sam sebi nepodnošljiv stranac, koji potkopava sam sebe i vlastitu sreću.

Svjetlana Sumpor, Vijenac 318

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.