To malo pijeska na dlanu
316
Marinko Ko┼í─Źec

To malo pijeska na dlanu

[proza]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture i medija republike hrvatske

Otvori
─îitanja 599
Preuzimanja 605
Ukupno 1203
Preuzmi
DPKM preporu─Źa kori┼ítenje aplikacije Moon+ Reader za ─Źitanje knjiga u EPUB formatu.

Marinko Ko┼í─Źec se u ovom romanu predstavlja kao autor stilski iznimno rafiniranog, produhovljenog, ali i britkog izraza. Uz dominantnu ljubavnu pri─Źu likovne umjetnice i korektora u izdava─Źkoj ku─çi, u tekstu se nalaze elementi romana odrastanja, koliko i obiteljskog romana, jer mnogo prostora Ko┼í─Źec posve─çuje roditeljskim odnosima. Doga─Ĺanja su smje┼ítena u prepoznatljiv dru┼ítveni i duhovni kontekst Hrvatske tijekom posljednjih desetlje─ça, oslikan prete┼żito satiri─Źki. Pri tom se u o┼ítrim, kontrastnim rezovima izmjenjuju crni humor, tragika, lirizam, romanti─Źni zanos, samoironija, malicioznost, empatija.

Autor gradi slo┼żenu i zaokru┼żenu sliku postojanja u specifi─Źnom vremenu i prostoru, prepli─çu─çi autobiografsko, stvarnosno i filozofsko. Umjetni─Źki uspje┼íno i za ─Źitatelja uzbudljivo, u tome se nadovezuje na razli─Źite tradicije, od francuskog egzistencijalizma i novog romana do postmodernisti─Źkih nagnu─ça ludizmu i objedinjavanju heterogenog, pa i na┼íih mediteranskih modernista Marinkovi─ça i Novaka, s kojima dijeli refleksivnost i esejisti─Źke bljeskove.

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

U romanu Marinka Ko┼í─Źeca To malo pijeska na dlanu neimenovani pripovjeda─Ź i pripovjeda─Źica naizmjeni─Źno, u retrospektivi, pri─Źaju zasebne pri─Źe o svojim ┼żivotima. Na otprilike pola knjige otkriva se da su jedno drugomu fiktivni adresati, jo┼í ─Źetvrt knjige poslije pri─Źa dospijeva i do njihova prvog susreta, a roman iz cini─Źno-ironi─Źne pri─Źe o odrastanju prelazi u ljubavni, mijenjaju─çi humoristi─Źni ton u ozbiljni. Forma naizmjeni─Źnih monologa upu─çuje na nemogu─çnost stvarnoga dijaloga i komunikacije protagonista, no ─Źitateljeva vizura omogu─çuje i sagledavanje njihovih nesvjesnih preklapanja i slu─Źajnih mimoila┼żenja. U dijelu koji se odnosi na djetinjstvo i odrastanje likova do izra┼żaja dolazi glavni Ko┼í─Źecov adut: bespo┼ítedna kriti─Źnost prema svemu ┼íto ga okru┼żuje, i sjajan smisao za humor, gotovo alkemijsko umije─çe pretvaranja bolnih i traumati─Źnih iskustava u materijal za ironiju i crni humor. Obilno se slu┼żi otkri─çem da, kad problemi i o─Źaj dosegnu stupanj nepodno┼íljivoga, humor relativizira stvari i donosi olak┼íanje i rastere─çenje, jer se zasniva na zapa┼żanju i potenciranju apsurdnih situacija u ┼żivotu. Pripovjeda─Ź i pripovjeda─Źica u svojih tridesetak godina gomilaju razo─Źaranja, na koja sli─Źno reagiraju, odnosno razvijaju sli─Źne obrambene mehanizme, s tom razlikom da se kroz njegovu ironiju ne┼íto vi┼íe naziru ranjivost i osjetljivost, dok je njezin cini─Źni oklop ne┼íto tvr─Ĺi. I njoj i njemu svijet izgleda kao apsurdna predstava koju izvode groteskne kreature koje ih okru┼żuju, a ┼żivot kao sizifovski posao, kojega su glavne crte besmislenost i te┼żina. Iz njihovih primjera moglo bi se zaklju─Źiti da su problemi odrastanja uglavnom svodivi na problem socijalizacije. Dok on ima problema s prijezirom i neprihva─çanjem okoline zbog nesre─Ĺenih obiteljskih i materijalnih prilika, ┼íto mu je od djetinjstva prava no─çna mora, te se povla─Źi u sebe, ona ima problema s osvajanjem vlastite slobode i izraza, pa eksperimentira sa slobodnim i prestupni─Źkim pona┼íanjem. Njihovi profesionalni ┼żivoti (ona je slikarica, on korektor) prilika su autoru za satiri─Źki prikaz zagreba─Źke intelektualne i kulturne elite, odnosno na─Źina funkcioniranja umjetni─Źkih krugova i nakladni─Źkih ku─ça. Umjetnici, kriti─Źari, pisci, urednici, vlasnici nakladni─Źkih ku─ça razotkrivaju se kao prora─Źunate, umi┼íljene veli─Źine, nipo┼íto imune na obi─Źne ljudske slabosti kao ┼íto su zloba, glupost i povr┼ínost, a snobizam, koristoljublje, moralno rasulo, prora─Źunatost i svjesne mistifikacije, kako samih proizvo─Ĺa─Źa duhovnih vrijednosti, tako i onih koji im ugled etabliraju, ulagivanja i sustavi napredovanja ruka ruku mije razotkrivaju se kao glavni mehanizmi koji taj svijet pokre─çu. Doma─çi kontekst prepoznatljiv je i u zagreba─Źkim lokacijama koje je lako odgonetnuti i kad nisu konkretno imenovane, kao i u politi─Źko-povijesnom trenutku, ─Źija je prepoznatljivost ostvarena uz pomo─ç svega nekoliko karakteristi─Źnih detalja. Uz humoristi─Źnu vizuru, koja o─Źu─Ĺuje stvari, ljude i pojave, kod mu┼íkog pripovjeda─Źa pripovijedanje se povremeno neopazice pomije┼ía s fantaziranjem, koje se tek naknadno razotkriva kao fantaziranje, ─Źime se posti┼żu zanimljivi, iznenadni, komi─Źki efekti. Rije─Ź je o igri s granicama realnog, mogu─çeg i fantasti─Źnog, raskorakom izme─Ĺu onog ┼íto jest, ┼íto je vjerojatno i ┼íto nije vjerojatno, ali se zaista, iz dubine bi─ça, ┼żeli, ┼íto je ponekad i na─Źin da se apsurd prisutan u ┼żivotu ludi─Źki dotjera do ekstrema. Pripovjeda─Ź ponekad ni┼że nekoliko razli─Źitih mogu─çih razvoja doga─Ĺaja, pokazuju─çi da ni jedan nije bolji ni smisleniji od drugih ÔÇö svaki je izbor samo prividan, svatko je uhva─çen u klopku. Roman je ipak u cijelosti pisan realisti─Źki, odnosno ─Źitatelju se, makar sa zaka┼ínjenjem, daje klju─Ź za razlikovanje fantazija od (romaneskne) zbilje. Ljubavni dio romana jako je iski─çen otrcanim ljubavni─Źkim pretjerivanjima i sentimentalnim uzletima, bez implicirane autoironije, pa djeluje razo─Źaravaju─çe slatko nakon oporosti svega ┼íto mu je prethodilo. Pripovjeda─Ź i pripovjeda─Źica, pokazuje se, astrolo┼íki su i duhovni blizanci, gotovo platonovski savr┼íene polovice. Njihovo prepoznavanje bliskosti odvija se intuitivno, pra─çeno tjelesnim zbli┼żavanjem, uz pre┼íutan sporazum o ┼íutnji o pro┼ílosti. ┼átovi┼íe, sve ┼íto tijekom knjige tobo┼że govore jedno drugome refleksije su i analize za vlastiti ra─Źun, bez stvarne namjere da se da drugome na uvid. Ljubav im se dogodi naglo i sna┼żno, i isto tako naglo i neobja┼ínjivo nestane, a ┼żivoti im se pretvore opet u istu besmislenu pusto┼í (ili jo┼í ve─çu) kao i prije susreta, ostavljaju─çi nedoumicu koliko je istine zapravo i moglo biti u ne─Źem ┼íto se tako brzo i uspje┼íno rasplinulo. Ironi─Źan su dodatak za kraj i naznake da se to ne┼íto posebno i jedinstveno ┼íto im se dogodilo doga─Ĺa u milijunskim nakladama, odnosno mnogim drugim parovima, na posve sli─Źan na─Źin i sa sli─Źnim ishodima, kao nekakav kli┼íe u koji svi vjeruju kao u unikat. Razvoj njihove veze usporedan je s godi┼ínjim dobima: plane u kasno prolje─çe, ujesen je u agoniji raspadanja, zimi je mrtva stvar koja se i ne poku┼íava reanimirati, osim u izma┼ítanim, nikad provedenim scenarijima preuzetim iz filmskih predlo┼żaka. Ljubav se raspadne bez konkretna razloga: bez tre─çe osobe, bez nekog prekr┼íaja ili krivnje, kao da, programirana na samouru┼íavanje, u samu konceptu krije gre┼íku. U ─Źemu je problem, ┼íto mu┼íku polovicu, koja se prva po─Źinje povla─Źiti, toliko mu─Źi da joj uni┼ítava svaku mogu─çnost sre─çe, ostaje mutno i nejasno i njoj samoj. Naslu─çuje se ne┼íto kao depresija, kroni─Źno stanje egzistencijalne tjeskobe i nemo─çi, pri ─Źemu slu─Źajno prona─Ĺena zrnca ljepote nisu kadra nadvladati ┼żivotne naplavine trule┼żi. Ostvarenje istinske bliskosti s nekim pokazuje se nemogu─çim, jer je ─Źovjek i sam sebi nepodno┼íljiv stranac, koji potkopava sam sebe i vlastitu sre─çu.

Svjetlana Sumpor, Vijenac 318