prošla sljedeća Treba se kretati
193
Krešimir Mićanović

Treba se kretati

[proza]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture republike hrvatske

Otvori
Čitanja 1537
Preuzimanja 473
Ukupno 2009
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Nakon knjiga Dok prelazim asfalt (1988.) i Vrtlar (1994.) Krešimir Mićanović potpisuje zbirku priča Treba se kretati (2005.). I u njoj slijedi osobnu poetiku slaganja dijelova urbanoga pejzaža kojim prolaze osobe različitih bioritmova čija se individualna krhkost iznova usustavljuje u naizgled nevezanim razgovorima, slučajnim asocijacijama, neobaveznim susretima.

Treba se kretati montaža je pedesetak krhotina gradskoga teksta centripetalno prikupljenih u šest kratkih priča. Sve se one kreću oko onog famoznog pitanja egzistencijalne (ne)mogućnosti nadvladavanja stereotipa koji se nameće subjektu kada prolazi prostorom svoje primarne pripadnosti.

Pripovjedačevo kretanje različitim prostorima, fragmentarno bilježenje zbivanja, radnji i stanja u gradskom, socijalnom, privatnom, intimnom i virtualnom prostoru otvara mogućnost susretanja i „bučne“ komunikacije među likovima kroz koju se otkrivaju različita zbivanja između zidova stanova. Na tim se mjestima u naraciju obično uvodi usporavajuća recepcijska zamka – gomilanje opisne fragmentacije iskustava s kojima se likovi susreću.

Takvim postupkom priče postaju mikročipovi kojima se može nadomjestiti dominantni nedostatak kulturne retorike u širemu civilizacijskom krugu. Registriranjem različitih amblema svakodnevne egzistencijalne rutine (ručkovi, rođendani, prisluškivanja) razotkrivaju se društveni identiteti koji projiciraju „iluziju neprozirnosti“ teksta/prostora u većini priča ove zbirke.

Mićanovićev pripovjedač krenuo je dakle iz naizgled jednostavne egzistencijalne simbioze života u dvoje iz priče „U muškom i ženskom društvu“ kroz „Tramvajske razgovore“ u istraživanje i ispisivanje granica prostora teksta i jezika. Autor to čini u maniri probranih carverovskih kratkih rezova koristeći se više-manje prepoznatljivim ironično-ludističkim citatnim asocijacijama, zasigurno dobro natopljenim i pažljivo probranim višestruko složenim rečenicama. Upravo se uslijed dominacije glagola u njima i zbog silnoga nabrajanja i gomilanja značenja Mićanovićeve sintagme čine poput namjerno izazvanih naratoloških kratkih spojeva s čitateljskom percepcijom ovih priča. To se posebno prepoznaje u onim pričama koje su montirane od manjih kratkih asocijacija kao što su „Liftom“ (koju čine asocijacije Soba, Brat, Holandez, Zec Valillant, Lift, Iznenadni ručak, Copycard, Žlica), potom priče „Aids aid“, „Noć i dan kada smo obranili republiku“ i „Zajednička soba“ čiju cjelinu oblikuje čak petnaest asocijativnih slika.

Mićanović kroz naizgled nepovezane dijaloge, kalamljenjem različitih životnih  istina i njihovim  preslagivanjem propituje još jedan prostor – naratološku mogućnost prelaženja kratke priče u romanesknu cjelinu. U njima se autorova spisateljska disciplina slijedi kroz mikrostilske zahvate kojima on pokušava pripovjedača i likove „gurnuti“ u prostore urbane neuhvatljivosti i nepredvidljivosti.

Zbirka Treba se kretati bljesak je slike Grada čija će jeka odzvanjati u različitom opsegu, s različitom snagom i smislom, ovisno o senzibilitetu njezinih primatelja.

Od čitatelja se traži da ove priče ne doživljavaju kao puki objekt ili kao nadomjestak zbilje nego da primarno pojme njihovu specifičnu stvarnost koja se prelijeva i zrcali u urbanom svakodnevlju kojim i sami prolaze.

Helena Sablić Tomić

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.