Ako bismo pokušali odgovoriti na ono najbanalnije pitanje o nekom književnom djelu, naime, o čemu se radi?, najjednostavnije bi se za Pintarićev roman moglo reći: o ljubavi. To bi bilo podjednako precizno koliko i poopćeno, jer sama ta imenica popunjava se različitim, već prema subjektivnom iskustvu, ponekad i proturječnim značenjima, pa stoga ni kao predmet književne obrade nikada nije zastarjela ili potrošena. Čak bismo mogli reći da je u domaćoj prozi vidno fali. U Pintarićevom slučaju, a to je ovdašnjoj kritici i publici odavno poznato, radi se o jednom od najoriginalnijih romana ljubavno/bračne tematike suvremene hrvatske književnosti, i svakako jednim od najboljih djela herojskoga doba stvarnosne proze. U tvom zagrljaju…, kako i naslov sugerira, bračna je drama koja to nije. U formi jedne sezone televizijskog sitcoma, kroz dvadesetak kratkih epizoda ujednačenog trajanja i dinamike, pratimo mlađi par, otprilike na pragu srednjih godina, kako se s mnogo (auto)ironije, šarma i svakodnevnih sitnih prepirki probijaju kroz pretrpane radne dane i prekratke vikende. Bilo da piše o slobodnom vremenu, debljanju, prekovremenom radu, zajedničkom šopingu, kućnim popravcima ili druženju s prijateljima, pripovjedač uspijeva balansirati na tankoj crti između intimnog i općeprepoznatljivog (što vjerojatno i nije proturječno) stvarajući tako ambijent s kojim se lako sroditi, i u krajnjoj liniji, roman koji se do samoga kraja čita s lakoćom i nesmanjenim zanimanjem.

Davor Ivankovac

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Povremeno slična komornoj drami, a bez teatralnosti i bez imalo tragike, Pintarićeva knjiga U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo dokazuje upravo ono što i naslovom najavljuje. Sve to uz puno humora, topline i nepretenciozne mudrosti, s poentiranim završecima i poticajnim citatima. Idealna knjižica za one koji vole one dobre filmove u kojima dvoje ljudi stalno nešto priča i prepire se. I za one koji bi željeli vidjeti malo ljubavne teorije sprovedene u dobroj (književnoj) praksi.

Goran Čolakhodžić

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

“Znao sam da je nikada neću voljeti više nego u tom trenutku. Možda opet toliko, ali više ne. Počeo sam razmišljati kako će se naša ljubav s godinama sigurno mijenjati. Ne znam kako, ali bio sam siguran da će se mijenjati. Zato jer ćemo se i mi mijenjati.”

Tim rečenicama Krešimir Pintarić završava svoj prvi roman Ljubav je sve kojim je izborio osebujno mjesto na hrvatskoj književnoj sceni – mjesto pisca koji o ljubavi kao osjećaju koji sakuplja raspršeni smisao piše bez zadrške, sumnje, ironije… i kojemu svi, unatoč tome, priznaju da to radi dobro.

U njegovu novom romanu, U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo, ponešto se doista promijenilo. Njih dvoje, njegovi zaljubljeni protagonisti, nekoliko su godina stariji i umorniji, možda su i nešto čangrizaviji, njihove prepirke su češće, ali one ih ne udaljavaju.

Prije će biti da ih još više zbližuju, proširuju njihov odnos i stvaraju nekakve čudesne situacije na kojima se ziba njihova ljubav. Njih dvoje i dalje nemaju nikakvih ambicija osim jedno drugo, ništa ih drugo doista ne uznemiruje i ne zaokuplja, oni žive da bi bili zajedno, a način na koji Pintarić opisuje kako grade svoj svijet i bježe od razuzdane životne gomile doista je ljekovit.

Duhovito, izvrsno napisano, pametno i nježno.

Drago Glamuzina