Za središnju temu svoje nove zbirke poezije Robert Roklicer izabrao je svakodnevnicu: male ljude i male stvari, sve što je važno zato što ima oblik i boju, zato što živi ili traje, zato što umire i ima rok trajanja. Njegove je poezija, također, ispunjena temama nasilja, zločina i nemorala, jer ih pjesnik drži svakodnevnim pojavama našeg vremena.

Jednostavnošću svoga svakodnevnog jezika i svojom nesentimentalnom ironijom istražuje pretežito tamne strane čovjekove svijesti. Piše slobodnim stihom koji se često približava prozi i upotrebljava govorne ritmove i slang. Pozorno promatra svoje susjede, pa je tako nastao niz portreta realističkih psiholoških studija najčešće osamljenih i neobičnih ljudi (žena iz pjesme Mrlja koja je usprkos djetetu počinila samoubojstvo zato što joj se život činio besmislen, prijatelj iz pjesme Promašaj, djevojka iz pjesme Isto). U tim je portretima Robert Roklicer spojio osjećaje gorčine s razumijevanjem za čovjeka.

Nailazimo i na dramatski koncipirane duže pjesme u kojima najčešće prikazuje čovjekovu narav i njezine moralne dvojbe. Takve su pjesme Ćelavi poštar i Fatamorgana žene.

Robert se uvijek iznova vraća pitanju smisla i značenja ljudske egzistencije, do kraja vjeran svojoj mračnoj viziji. Žarišta takvih pjesničkih strujanja bila je underground poezija, nastala 60-ih godina u SAD-u, kad revoltirani studenti, intelektualci, borci za mir i građanska prava, kao i uživatelji LSD-a i hašiša sele književnost u „podzemlje“, svjesni uzaludnosti borbe protiv argumenata i moći stratega velikih biznisa, vijetnamskih generala i političara „socijalnog blagostanja“. Brutalnost i agresivnost postaju bitni elementi borbe za oslobođenje od represivnih  obrazaca ponašanja. Agresija se usmjerava protiv tradicionalnih vrijednosti i institucija društva, posebno protiv prenaglašene uloge Muža i Žene i njihova konzervativno uređena seksualnog ponašanja. Brojne knjige pjesama i prozni rad Charlesa Bukowskog reprezentativni su primjerci undergrounda. Uz Bukowskog izdvajaju se i njujorški pisac Ed Sanders, te John Winers, Edward Field i Frank O’Hara.

Premda nije stilski novator, Robert Roklicer jasnoćom i tvrdoćom svoje poezije, koja u sebi krije često neslućene dubine, snažno djeluje na čitatelja. Ironičnim osvrtima na osobe i situacije iz života „viših“ slojeva, duhovitim i neočekivanim pjesničkim slikama izražava vlastiti osjećaj nezadovoljstva vremenom u kojem živi.

Za Roberta nema zabranjenih tema, ni propisanih metoda. Poezija ovdje, postavši opet prirodna i ljudska umjetnost, prestaje biti ukras. Spustimo se, stoga, u podzemlje.

Majska Ćevanić