Od prve, Spinozinom Etikom otvorene i zatvorene pjesme, iz svoje žive erudicije i svakovrsnim bjelosvjetskim iskustvima zapaljene pjesničke vatre, kao i ranijim zbirkama, ovaj nas autor uvija u egzotičan dim bliskih i dalekih zemalja i brzopadajućim, reduciranim izrazom svog lirskog subjekta precizno dijagnosticira siromaštvom, neznanjem i bolima pomućeni duh svijeta, ali uvijek u opojnom ritmu i „u eksploziji boja i mirisa”. Takorekuć, i kad je s pravom gorak i najcrnji, Šodan nije ni otrovan ni težak čitatelju. A njegovo nam nefragmentirano, jasno i konzistentno pisanje pomaže da se s lakoćom krećemo kroz opojan gustiš asocijacija i smjerokaza moderne urbane kulturne mitologije, kroz njegovu prostranu i vrlo osobnu „hall of fame”, nastanjenu ne samo poznatim velikanima naše globalne kulture. (Ova knjiga daje i hommage relativno nedavno preminulim prijateljima pjesnicima). Jer rijetko koji pjesnik polazi toliko raširenih ruku u total svijeta, rijetko tko hvata tako širokokutno glomaznu kuglu svijeta, prozračni total u koji posve i ironično i logično stane i Fidipid i splitska blagajnica i Frank O’Hara. A Šodan svojom biografijom ima i životno pokriće za to.

Dorta Jagić

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Pjesnik, prevoditelj i dramski pisac Damir Šodan već niz godina predstavlja jednu od onih rijetkih a prijeko potrebnih, ažurnih, sinkronijskih spona domaćega i svjetskog pjesništva, ulažući mnogo vremena i zavidnu energiju u istraživanje, prevođenje i promoviranje suvremenih glasova u našem pjesničkom polju. Četvrt stoljeća, uostalom, živi u inostranstvu, a i po habitusu je putnik, pa mu nije strano osim pjesama poznavati i same pjesnike, a do informacija dolaziti direktno na njihovu izvoru. Generacijski, Šodan je nešto mlađi suputnik kvorumaša, koji je prvu knjigu (u istoimenoj biblioteci) objavio ipak prilično kasno, 1996. godine, te ona i poetički stoji na samom rubu kvorumaškog književnog horizonta. Daljnjim naslovima autor je nastavio trasom mimetičnijih, u tekstualizam još manje uronjenih strategija, a taj je interes kulminirao intrigantnom i polemički dočekanom modelskom antologijom stvarnosnog pjesništva Drugom stranom.

Unutarnji neprijatelj nalazi se na istom kolosijeku; pri čemu je odmah potrebno napomenuti da mimetizam u Šodanovom slučaju ne treba shvaćati redukcionistički: njegov primarni referentni fon, uostalom, i nije činjenica opipljivog svijeta, već upravo njegova refleksija u kulturnoj, znanstvenoj i umjetničkoj proizvodnji, ukratko – raskošna riznica njegovih interpretacija. Poetički, taj je prostor referencije formativno i dominantno, ali ne i isključivo onaj anglosaksonski, a valja ukazati i na suptilan no stalno prisutan cijep feralovskog nasljeđa, u rasponu od autora koje je Šodan za Feralovu biblioteku prevodio i uređivao, do satire i humornih oneobičavajućih strategija njegovog prijatelja i uredničkog suborca Predraga Lucića.

Marko Pogačar, Novosti

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Kao provodnica tog drukčijeg čitanja mogao bi se, primjerice, uzeti pojam crte. Ako bi se htio naznačiti soundtrack, poslužila bi novovalna himna Šarla Akrobate, Mali čovek. Stihovi koje Šodan citira u posljednjoj pjesmi zbirke (mali čovjek, / koji // želi preko crte, preko crte želi / ali ne sme…) te, posljedično, izriče kao epifonemu, ilustriraju kako se crta na semantičkom planu elastično pomiče.

Crta u pjesmi Šarla tako simbolizira društveni, a zatim i duhovni limit „običnog čovjeka“. U Šodanovu Neprijatelju riječ je o nešto kompleksnijoj uporabi tog motiva – crta se, naime, razvija na/između nekoliko polja koja ću pojednostavljeno nazvati sociopolitički „eksterijer“, duhovni „interijer“ i etos manjine. U nešto drukčijoj formulaciji, unutar pet ciklusa – Lica u prozorima, Govorna pošta, Odabrani trenutak, Mjera za blato i Vrijeme za buzuki – granica zapada i istoka, sadašnjeg i prošlog, često i eksplicitno kapitalističkog i socijalističkog povijesnog momenta, prelazi na područje spoznajnog i vrijednosnog. Uzmimo za primjer pjesmu Preko puta Spinozine kuće…

Predložena crta se u tri varijante – egzistencijalne crte modernog kapitalizma, emotivne crte vlastitih uvida i izblijedile crte humanističkih uvjerenja – ovdje uspostavlja kao prostor ekvilibrija, održavanja lirskog subjekta. Pritom taj subjekt, inauguriran prvim licem jednine, u ostatku zbirke „zaposjeda“ druga lica, bilježi ih iz trećeg lica ili ih apostrofira vokativom. Formirajući registar likova „s ulice“ kao i iz „visoke“ i „niske“ kulture, lirski subjekt kliže „po crti“ autodijegetskog i heterodijegetskog subjekta, formira nad-subjekt koji poznaje, a onda i artikulira životne postavke. Ako ćemo se pozvati na Jurićev tekst – a on „stvarnosne“ likove iz zbirke Tatjane Gromače Nešto nije u redu? određuje kao socijalne konstrukte – Šodanove likove mogli bismo označiti kao konstrukte više svijesti. U tom svjetlu, trkač Fidipid „oglasit će“ neurotični Zeitgeist i podsjetiti na vrlinu hrabrosti; prosjak na čikaškoj aveniji prokazat će tamnu stranu sudbinskog novčića, a kantautor Elliott Smith (čija je smrt, nalik smrti Bobbyja Fullera, Kurta Cobaina ili pak vokala manje poznatog, ali utjecajnog punk benda Germs, Darbyja Crasha, postala dio kulta) posvjedočit će umjetnički patos. Logikom crte, nabrojeni likovi pa i drugi koje Šodan bilježi – poput sv. Antuna, Antonina Artauda ili Lou Reeda – redom su akteri „s ruba“, to jest mimo srednje struje.

U drugom slučaju, svijest koju primjećujem pojavljuje se obezličena, „iscrtana“ tek oštrim konstativom. Ciklus Odabrani trenutak koji demonstrira tu svijest, budući da stoji na sredini zbirke, treba promatrati i kao kulminaciju, konceptualno „ubrzanje“…

Lucija Butković, Booksa