U pomalo posustaloj hrvatskoj književnoj, a posebice pjesničkoj proizvodnji, nova zbirka pjesama Ane Brnardić važno je, vitalizmom ispunjeno mjesto, i premda je naslovljena Uzbrdo i namah sugerira stanovitu muku hoda i trajanja, riječ je o harmoničnoj, uštimanoj i mjestimice simfonijski jakoj poeziji.

Uzbrdo je knjiga u kojoj ravnopravno supostoje ptice i baka, otac i mravi, majka i kit, šuma i morska pjena, gradovi i brda, knjiga dihotomija pokatkad blago iskoračenih u nadrealno, ali opet čvrsto svezanih kao u dobroj partituri na dobrom koncertu. Čitati ovu poeziju ljekovita je i raznim dobrim mirisima i zvukovima započeta šetnja, koja postaje hodanje, pa blago trčanje i na kraju veranje po vlastitim brdima i pravcima kutova pod kojima se svemir oslonio na središte naše zemlje. A mi smo negdje između, probodeni onom Quasimodovom zrakom sunca.

Ivica Prtenjača

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Nove autoričine pjesme, na tragu smjernica zacrtanih knjigom Postanak ptica, nastavljaju razvijati očuđujuću lirsku naraciju. Pjesničke slike elegantno uviru jedne u druge, bez oštrih prijelaza, ali uz konstantnu izmjenu perspektiva koje otvaraju nove dimenzije lirskoga svijeta, često u svega nekoliko riječi. Pjesnikinjin kozmos zrači mračnom bajkovitošću, njime hodaju titani koji „škripe prevelikim kožusima“, u njemu „iz poda rastu velike uši koje nam služe za komunikaciju“, a „liliputanci hrču u uskim uličicama“.

Ove pjesme još jednom pokazuju snagu pjesničke imaginacije Ane Brnardić – zadržavaju sada već prepoznatljive značajke njezina stila, ali istovremeno pronalaze nove pozicije promatranja, govorenja i zamišljanja. Ukratko, riječ je o pjesnikinji koja svakom novom knjigom otkriva prostore o čijem postojanju nismo ni slutili.

Branislav Oblučar

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Ana Brnardić u svojim tekstovima najčešće brzo izmjenjuje perspektivu, time i perspektivnost, tretirane zgode, motiva… u poetskom tekstu pa oni prividno ostaju „olako napušteni“ u načelno hermetičnoj (bajkovitoj, infantilnoj…) smjesi stihova, koji pjesmu često čine otvoreno alogičnim, ili pak fantastičko-nadrealnim pretapanjem iz motiva u motiv nastaje novi poetski tekst…

Novi autoričin tekst nastaje dakle (udaljeno) logičnim tj. hermetičnim izviranjem motiva iz već postojećih motiva, te ponekad i alogičnim kombiniranjem potpuno novih motiva u semantički donekle postavljenom okviru i polju poetskog zbivanja. Oba tipa komponiranja poetskog teksta, manje hermetični i jače zakučast, polučuju značajan rezultat u integralnom domaćem pjesništvu. Brnardić piše, uz neke starije autorice, Anku Žagar i Gordanu Benić, uposebljeno i kvalitetno.

Dosadašnjim malobrojnim knjigama poezije Ana Brnardić, mlada i ozbiljna autorica, pripada samom vrhu suvremene hrvatske poezije.

Branko Maleš

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Tako se može reći, ukratko i bez mnogo dvojbe, da je knjiga Uzbrdo najhrabrija, te dakle i najbolja dosadašnja knjiga Ane Brnardić. Iz čega ipak ne treba izvući zaključak da je ovom knjigom ona dosegla punu i najvišu meru svoga lirskog talenta. Možda pre da je došla do svoje prave teme, do same ivice ponora iz jedne svoje pesme, a u koji ponor tek treba da skoči i suoči se sa tim mrakom koji je tamo. Suoči se, to jest suoči sve nas. Što je valjda i jedini „zadatak“ pesnikinje.

Marjan Čakarević