Najnovije, hibridno djelo Dorte Jagić pod nazivom Veće od kuće svojim konceptom višestruko priziva Žmegačevu metaforu postmodernističkoga književnog fenomena – spoj muzeja i labirinta.

Naime, knjiga započinje lirskim esejom s temom muzeja (Muzeji cimetne boje) koji odražava želju za čuvanjem te katalogizacijom raznoraznih sitnica i neobičnih stvari, nešto poput kolekcionarskoga Wunderkammera („sobe čudesa“). Također, čitava se knjiga može sagledati kao svojevrstan postmodernistički muzej sasvim osobnih blaga koji sačinjavaju različita imena, raznoliki prostori, gradovi, umjetnička djela te naizgled obične stvari ili situacije. Putujući nepreglednim stazama, čitatelj može pomisliti da se nalazi u kakvome labirintu, iako se zbog zajedničkoga, toploga glasa ovih autobiografskih tekstova nikada ne osjeća izgubljenim.

Zbog toga knjigu Veće od kuće ne bih u potpunosti prispodobila s labirintom, no mogu je lako zamisliti kao mrežu, jedan (književni) pretraživač Dorte Jagić u čiji okvir možemo unijeti pojedini pojam, nakon čega će nam se u tren oka izlistati slijed neobičnih asocijacija, impresija, doživljaja, sjećanja, citata ili faktografskih činjenica.

Naime, ova višestruko nagrađivana te od kritike i publike priznata književnica u svojoj novoj knjizi donosi žanrovski koktel eseja, putopisa, poezije u prozi, priče i dnevnika, a spomenutu slobodu asocijacija, katalogizacije, nabrajanja i impresija opravdava upravo odabrana gipka forma. Riječ je o tekstovima koji su, kako saznajemo u zahvali na kraju knjige, nastajali duži niz godina i već prethodno objavljivani u književnim časopisima te čitani na Trećem programu Hrvatskoga radija.

Pojedini tekstovi tako podsjećaju na feljtone, poput onih Pavla Pavličića u Vijencu, pojedini su pak srodniji poetskim putopisima Maje Klarić ili Dinka Telećana. Putuje se u njima stvarnim, bliskim i dalekim prostorima, kao i recima mnogih književnih djela, od međunarodne klinike za liječenje lajmske bolesti do dobro poznate sparine i neuroze svjetine na Črnomercu, od književnih pohvala Genovi do polemične knjige Pod muškim kišobranom Vesne Parun.

(…)

Dakle, može se zaključiti kako su se stihovani portreti-pjesme, pjesme-eseji, pjesme-putopisi o aktivistkinjama i neobičnim ženama iz prethodne knjige, Kafkina noža, proširili i rastegnuli do ovih vrlo osobnih lirskih eseja/putopisa, gdje je naglasak ponovo na pomnome istraživanju i lirskome (pre)oblikovanju svijeta. Jednako tako, proširio se i motivski inventar, pa su tako glavni likovi ove slikovite proze muzeji, hoteli, fontane, kišobrani, kava, gradovi poput Splita, Londona ili Genove, vlakovi, meduze, voda, umjetnici, privlačni modeli i mnogi drugi… Sve što zaokupi pažnju promatračice predmet je za izgradnju tekstualne mreže, a mnogi tekstovi nose deskripcijski naslov s prijedlogom „o“, aludirajući na montaigneovsko asocijativno promišljanje bez konkretne nakane ili zaključka (O nepcu, O kući ili Podstanari, O čekanju itd).

(…)

Naravno, spomenuta se žanrovska obilježja i stilemi uvijek isprepliću, pri čemu u prvome planu ostaju refleksija te lirska introspekcija. Najbolji su tekstovi upravo oni koji su najbliži poetskoj priči, jer u njima do punoga izražaja dolazi autentičan pjesnički glas i rijetko viđena ljepota ekspresivnosti. Takvi su, primjerice, Zagrebačke gorkičarnice, O zakrivačima ljepote ili O Čarobnom brijegu koji, na moje oduševljenje, čuvaju onu začudnu metaforičnost i atmosferičnost kojom se Dorta javila u zbirci lirskih priča Kičma (2009), unijevši potpuno svježe žensko pismo u naše polje književnosti.

Kristina Špiranec, Booksa

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Žanr eseja se u posljednjih nekoliko desetljeća pojavljuje u različitim oblicima zahvaljujući eksperimentalnim i alternativnim strategijama u oblikovanju njihove strukture. Lirski pristup dokumentaristici postaje sve popularniji kako sve veći broj autora probija granice između dokumentaristike i poezije. U pokušaju postavljanja precizne definicije lirskog eseja susrest ćemo se s mnoštvom pitanja, prepreka i dvojbi, ali se vrlo lako mogu utvrditi neke od temeljnih značajki koje dijele svi tekstovi svodivi pod ovaj naziv.

Prije svega u središtu teksta mora postojati jedna ideja ili motiv oko kojih se vrte asocijacije i (auto)refleksije. Nadalje, napušta se pripovjedna linearnost i diskurzivna logika, a oslobađaju meditativnost i poetska refleksija. Dorta Jagić žarišnu ideju svoga lirskog eseja odmah sugerira naslovom, Muzeji cimetne boje, Pohvala vodi, Pohvala hotelima i sl. U njima je posebno važan prijedlog „o“ (O okretištima ili Zelena zraka, O čekanju, O kavi) kojima se montaigneovski ograđuje od sveobuhvatnosti ili precizne teorijske razrade tematiziranog. O naslovnoj se temi potom promišlja kroz brojna motivska ulančavanja i slikovite opservacije. Budući da ovaj žanr polazi od pojedinačnog ka univerzalnom iskustvenom, i ovdje dolazi do identifikacije čitatelja/ice te autorskog glasa, odnosno pripovjednog subjekta ili lirske junakinje eseja. Dorta Jagić taj emotivni odnos uspostavlja s lakoćom. Tome pridonosi sadašnji trenutak u koji autorica uvlači čitatelja što ima mnogo snažniji učinak od pripovijedanja koji na stvari, ljude i događaje gleda s određenim vremenskim odmakom kao što je to slučaj na primjer s memoarima. Naposljetku, lirski esejizam ne zanimaju objektivne analize niti činjenice, nego uspostavljanje ritma, sučeljavanje dviju stvarnosti, unutarnjeg i vanjskog, transgresija.

Motivsko-tematski svijet Dorte Jagić je onaj svakodnevni. Ona poetizira pojmove kao što su muzej, voda, kišobran, kava, hotel, ljepota, vlak itd., onako kako se njima bavi i u svojoj poeziji i prozi, sklona poentiranju ali ne i zatvaranju teksta. Autorica jukstapozicionira objektivni i subjektivni materijal koji dalje tvore nefabularne priče bez klimaksa. I u ovom tipu diskursa na snazi je za ovu autoricu karakteristična hipermetaforizacija i lucidnost u izvedbi. Izdvojila bih dva najuspjelija teksta O zakrivačima ljepote i O čekanju koji su izrazito melankolični, domišljati, slikoviti i najotvoreniji za čitateljsko prepoznavanje.

Knjiga Veće od kuće trebala bi se čitati terapeutski, u propisanim dozama, jer se od takvih zgusnutih tekstova treba i „odmoriti“. Tek kad se napravi nekoliko koraka unatrag mozaične slike se izoštre, a na površinu isplivaju čitateljske skrivene čežnje. Takav proces zahtijeva fokusiranost, koncentriranost na detalje i usredotočenost na svaku misao. Osim toga takav tekst traži i hvatanje brojnih književnih, filmskih, glazbenih i općenito pop-kulturnih referenci.

Esejistički rukopis Dorte Jagić je poput divljeg djeteta, potomak poezije i proze, eseja i pjesme, fikcije i dokumentaristike. Autorica jezikom i nježnom lirskom notom pomiruje ove oprečnosti i stapa ih u krhak, ali stabilan narativ. Svaki njezin lirski esej vječnost je stisnuta u jedan trenutak, kadenca koja je istovremeno svoja i dio cjeline. U knjizi Veće od kuće ne treba tražiti stvarnost, nego muziku stvarnosti i prirode – muziku lijepih, nestvarnih stvari.

Magdalena Blažević, Express