Prva dva romana Marinka Koščeca (1967.) – Otok pod morem (1999.) i Netko drugi (2002.) – u književnoj su javnosti doživljena kao knjige koje su neka vrsta ekscesa suprotstavljenog u tom razdoblju dominantnoj fakovskoj stvarnosnoj prozi. Koščec se predstavio kao autor stilski rafiniranog iskaza, duge hipotaktički usložene rečenice, sklon zamršenim kompozicijama koje se više oslanjaju na tradiciju glazbenog komponiranja nego na klasično pričanje priče. To je proza diskontinuirane naracije, prepuna ekskurza, bez čvrsto konstruiranih karaktera uz koje bi se vezivala narativno elaborirana radnja.

Iako se uz Koščecovo ime obično spominje Michaela Houellebecqa kao uzora, čini mi se da je to više potaknuto time što je Koščec (inače nastavnik na Katedri za francusku književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu) bio prvi promotor i prevoditelj tog kontroverznoga francuskog pisca u nas. Osobno sam više sklon u Koščecovim prvim knjigama prepoznati oslanjanje na tradiciju francuskoga novog romana, pa čak i neke reflekse naših mediteranskih modernista (Marinkovića i Novaka).

Kritika Koščecu nije poricala vrijednost, ali je permanentno imala problem ne samo kako prodrijeti u hermetičnu semantiku njegovih knjiga, već i u koju ga modelsku nišu smjestiti; nerijetko su prikazi završavali preporukama kako to što on piše dokazuje da je dobar pisac, ali da bi ipak morao pojednostavniti strukturu svoje proze i približiti se čitateljima. Zanimljivo je da je više priznanja Koščecov tip pisma doživio na sceni nekadašnje države (dobio je uglednu bosansku nagradu za najbolju ex-jugoslavensku proznu knjigu Meša Selimović), dok ga je naša prestižna nagrada Jutarnjeg lista, za koju je bio nominiran, zaobišla (po mojem mišljenju nepravedno).

Kad sam nedavno pitao jednog od selektora FAK-a zašto nikad na svoja javna čitanja nisu pozvali i Koščeca, bar zato da pokažu da sva hrvatska proza ipak nije stilski uniformna, dobio sam odgovor da im se Koščec nije uklapao u koncepciju, da taj tip proze nije publici dovoljno zanimljiv.

Pojavu romana Wonderland (inače kolaureata naše novčano najizdašnije nagrade, one zagrebačkog nakladnika V.B.Z.-a) kritičari skloni fakovskoj poetici dočekali su trijumfalistički: “Evo, napokon, Koščec je poslušao naše savjete, okanio se svojih eksperimenata, napisao je stvarnosnu prozu. Izvrsno, čista petica!”

Uistinu, u prvi mah se taj roman doista čini pravim uzorkom stvarnosne proze. Glavni lik je profesor francuske književnosti, negdje na pragu četrdesete, oženjen, uronjen u životnu rutinu (uvijek ista predavanja, glupi studenti, kolege profesori opsjednuti svojim karijerama i životnim problemima, obiteljski rituali, zanovijetanja brojne rodbine…). Upadljiva je autobiografijska dokumentarnost romana: vrlo brzo nakon pojavljivanja knjige o njoj je počela kružiti fama kako se radi o “romanu s ključem” u kojem se lako mogu prepoznati kolegice i kolege profesori sa zagrebačke romanistike.

Reklo bi se – čisti mimetski koncept, prava fakovska proza: urbani ambijent, iskustveno prepoznatljive životne situacije, seksualno frustrirani glavni lik, cinični tip humorizma. Pretpostavljam da bi ova knjiga zadovoljila i selektore nedavno upokojenog FAK-a.

Međutim, zapravo je posrijedi svojevrsno kukavičje jaje. Koščec se doista poslužio mimetskim prosedeom karakterističnim za fakovsku prozu; on namjerno ostavlja jake signale dokumentarističkog postupka kao da mu je zapravo ambicija napisati satiru na račun akademske zajednice jednoga periferičnoga srednjoevropskoga grada, i tom satirom zabaviti publiku koja više-manje osobno poznaje aktere te proze. Ali to je samo privid: Koščec je suviše inteligentan i premalo ekshibicionist da bi tek zafrkancije radi javnosti izlagao vlastitu frustriranost (u svim modalitetima: od profesionalne do seksualne), pa i da bi se samo štosa radi zamjerio kolegama s kojima svakodnevno mora surađivati.

Njegov je Profesor, uza svu autobiografsku prepoznatljivost, prije svega literarni konstrukt; to je zapravo klasični antijunak egzistencijalističke proze, lik koji je iz Mučnine ili Stranca translatiran u naše doba. Anksioznost glavnog lika, njegova nesposobnost socijalne adaptacije, nenalaženja smisla u svakodnevnim ritualima kojima je ispunjen život ljudi koji ga okružuju – sve je to zapravo predočeno na simboličkom fonu književnosti i filozofije egzistencijalizma. Doduše, duboko ukopanom u temelje romana, kako bi se ta filozofska konstrukcija što manje primijetila i kako autor opet ne bi bio optužen za umjetničarenje.

Tek ta usidrenost romana u filozofeme egzistencijalnog negativiteta omogućuje nam da razumijemo kontradikcije u ponašanju glavnog lika. Ruku na srce, teško je razumjeti njegovu frustriranost u odnosu s vlastitom ženom; ona je naprosto savršena, “superžena”: erotična ženkica koju nikad ne “boli glava”, uvijek pripravna da razumije probleme svoga muža i da ga pokuša iščupati iz depresije, opsjednuta željom da mu ugodi, ona preuzimlje i svu brigu o kućanstvu; ona doista voli svojega supruga i odana mu je.

Profesorov posao možda nije najbolje plaćen, ali ipak omogućuje društveno lukrativan status. Pa i za njegovu erotsku frustriranost i mačističku samosvijest zapravo, izvana gledajući, nema pravih razloga jer on ipak registrira koketne, zavodničke signale studentica, a dogodit će mu se čak i ljubavna avantura s davnom prijateljicom. Ali, ta avantura, umjesto da osnaži mušku samosvijest o vlastitoj poželjnosti, samo će dodatno potaknuti osjećaj tjeskobe.

Najbolji primjer tog neprekidnog prepletanja niskomimetskih stvarnosnih slika i filozofske simbolike predočen je u završnom prizoru romana. Jedno obično pecanje u mutnoj rijeci prerasta u metonimiju koja simbolizira apsurdnost čovjekove egzistencije:

“Voda tiho prolazi. Uz tek neznatno prljavomaslinasto šljapkanje, tu i tamo koji vrtlog, ali uglavnom spokojno. Unutra, u tmastoj utrobi, tisuće poganih, sluzavih usta nijemo ruju po blatu, ili proždiru druga pogana, sluzava usta. Beskrajno promiče mlitava blatnjava masa, milijuni kubnih metara potrošene, otrovne vode putuju prema većoj rijeci, pa prema moru, pa prema većem moru, i sve to potpuno uzaludno.”

A prizor gliste na udici, “ljigavog žutosmeđeg stvorenja” što se očajnički koprca i vapi za zrakom postaje metonimijskim izrazom Profesorova osjećaja anksioznosti i egzistencijalnog negativiteta.

Zaključimo, Koščec je odustajući naizgled od svojega hermetičnog, neomanirističkog koncepta “teške literature”, priklanjajući se topici i narativnim strategijama tzv. stvarnosne proze, izveo svojevrsnu književnu subverziju: uveo je, umjetnički uspješno, filozofske simbole u fakovski tip pripovijedanja koji od visokoparnog filozofiranja zazire.

Velimir Visković, Feral Tribune

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Koliko god se u prvi mah čini da je naslov trećeg romana Marinka Koščeca Wonderland samo još jedan u beskrajnom nizu dokaza agresivnosti engleskoga jezika, kad se knjiga dočita, postaju jasni (i opravdani) razlozi toga autorova izbora. Iz teksta naime čitatelj doznaje da je Wonderland (zemlja čudesa; zemlja bajki), najprije, romaneskna predmetna činjenica – natpis na ženskim gaćicama, a žene su pak jedna od ključnih opsesija glavnog lika. S druge strane ta se riječ može tumačiti i kao metafora za Hrvatsku, prema autorovu viđenju zemlju različitih iščašenja – socijalnih, moralnih, ekonomskih, običajnih i drugih. I na koncu, ali ne manje važno: riječ sugerira i ironijski karakter romana, njegov temeljni, prevladavajući kontekst, pa je dakle i sama tako upotrijebljena, s pomaknutim značenjem.

I u ovoj prozi Marinka Koščeca (Zagreb, 1967), koji je s mladom srpskom spisateljicom Jelenom Marković ravnopravno podijelio prvu nagradu ovogodišnjeg V.B.Z.-ova natječaja za najbolji neobjavljeni roman, čitatelj se susreće sa suvremenom tematikom. To je priča o Profesoru (jedinom liku u romanu koji nije imenovan osobnim imenom), 40-godišnjaku koji predaje francusku književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu – upravo kao i njegov autor Koščec. Hoće li ta činjenica utjecati da se Wonderland, makar u toj užoj akademskoj zajednici, čita kao “roman s ključem”, za samo je djelo manje važno. U sredini upućenoj u prilike moguća su dakako prepoznavanja na razini likova, njihovih postupaka, rasprava o nastavi i programima i sl., ali neki dodatni literarni efekti kod šire publike tu su praktički zanemarivi.

Priča se oblikuje, uvjetno rečeno, na dvije razine: intimnoj i javnoj. Prva pripovijeda o Profesorovu naglo zapetljanom ljubavnom životu/maštarijama, te se kadšto čini da je glavni junak u labirintu bez izlaza. Na drugoj razini, Koščecov protagonist prolazi kroz tijesak neizbježnih dnevnih banalnosti (muke s majstorima, neisplaćeni honorari, korupcija u javnim ustanovama) i suočava se s tvrdim činjenicama tranzicijske zbilje (novčane prevare, tajkuni, potrošački mentalitet, krađe i oružane pljačke itd.). Autor je, ispisujući male esejizirane sekvencije ili tek fragmente o raznim aspektima zbilje (novine i TV, problemi studija, malograđanski stil života i kič kao oblik ponašanja itd.) stvorio dojmljiv kolaž o suvremenom životu.

Brzim izmjenama pripovijedanja u prvom i trećem licu, povremenom upotrebom narječja i funkcionalnih stilova, a nadasve prelamanjem cijelog tog mozaika kroz ironijsku svijest glavnog lika Koščec je uspio dinamizirati priču i napisati relevantan roman, izvan glavnog tijeka suvremene hrvatske proze. Njegova dosad svakako najbolja knjiga.

Strahimir Primorac, Večernji list