Ivica Prtenjača zbirkom stihova Yves nastavlja otprilike ondje gdje je stao s prvom, Pisanje oslobađa; njegova je poezija prilično karakteristično pismo, hipersenzibilno i neurotično. Nije toliko referentno prevladavajućoj struji hrvatskoga pjesništva devedesetih, dakle, pjesništvu naracije, pjesništvu sa stanovitim socrealističkim osobinama, nego se više odnosi na prevladani modus pjesništva iz osamdesetih, takozvani kvorumaški model. Ipak, poezija Ivice Prtenjače ima dodirnih točaka s najnovijom poetskom praksom i duhom suvremene poetike upravo u prenaglašenoj neurozi, u potrazi za metaforom te neuroze. Metafora za kojom Prtenjača traga, taj materijalni, zvukovno-slikovni korelat, iskupljenje je njegova pisma, ona je cilj njegova rada. Budući da je danas djelomično izgubljen nekadašnji govor — logos kakav je zapadna civilizacija gradila od samih početaka, zahvaljujući ponajprije modernističkim strategijama, ali i sveukupnoj kompjutorizaciji društva — moglo bi se reći da je logos u eri računala postao samo jedna od statističkih varijanti, gotovo neznatna varijabla. Tako stoje stvari u guštari Borgesove aleksandrijske biblioteke, u kojoj su sva pisma jednakovrijedna, pa čak i kombinacije koje ništa ne znače imaju svoje mjesto, ravno Shakespeareovu Hamletu. Dakle, u toj guštari besmisla možemo razumjeti veličinu Prtenjačina napora i njegova egzistencijalnog užasa. U tom svjetlu možemo gledati njegov rad, koji se odveć naslanja na poetsku praksu osamdesetih, ali era Interneta uzima svoj danak: svaki tekst može se tumačiti kao funkcija binarnoga matematičkog sustava, u kojemu čuveni logos gubi bitku. Drugim riječima, pogledajte kroz prozor: vidjet ćete staricu kako prebire po kontejneru za smeće upravo ispred vaše zgrade. Poželjet ćete to zapisati, staviti u pjesmu — ali tu činjenicu ne možete izraziti prema poetskom modelu iz osamdesetih, jer to je samo pjesnička figura, trop, njezin je smisao upitan. S tog aspekta mladi pisci i kritičari danas su prilično konzervativno orijentirani, što uopće nije loše, jer nas sve skupa ta tendencija vraća u okrilje logosa, a to, paradoksalno, znači da nam otvara nove mogućnosti i novo, još veće polje istraživanja. Život pruža obilje smislenih mogućnosti, više i šire nego običan kaos, pa makar i jezični. Ipak, Prtenjačina poezija ne može izbjeći neurotičnost trenutka, shizofrene vibracije medija, zasićenost informacijama, inflaciju slika, raspad modernog subjekta, pa tako nastoji taj srh, taj neurotični grč, tu smetnju u prijemu programa, materijalizirati unutar metafore, unutar zvuka govora. Njegovo je poetsko pismo svojevrsna potraga za subjektom, čežnja za pustim otokom realnoga; realizira se u potrazi za metaforom koja simbolizira svijet, materiju, postojanost, sve ono što pjesniku nedostaje. Prtenjača se okreće metafori kao jedinom spasu, kao jedinoj doslovno čvrstoj vrijednosti, kao kamenu-međašu cijeloga raspadnutog svijeta. Stoga je i to određeno povjerenje, sjećanje na logos, ali na jednoj drugoj razini od restauratorskoga modela najnovije hrvatske generacije pjesnika. Također, svojevrsna automatizacija njegova pisma svakako upućuje više na podsvijest — kao i cjelokupno pjesništvo osamdesetih — upućuje na nesvjesno, na ono što leži ispod zaglađene razine jednostavnih pojmova i slika.

Rade Jarak, Vijenac