prošla sljedeća Zaštićena zona
179
Damir Šodan

Zaštićena zona
„crna“ komedija

[drama]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture republike hrvatske

Otvori
Čitanja 1886
Preuzimanja 611
Ukupno 2496
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Damir Šodan osvojio je rukopisom Zaštićena zona prvu nagradu za najbolji dramski tekst s područja bivše Jugoslavije na natječaju što ga je, uz potporu austrijskih ministarstava vanjskih poslova, obrazovanja, znanosti i kulture, te fondacije KulturKontakt, organizirao bečki Theater m.b.H.

Šodanovu debitantski dramu Zaštićena zona, čija se radnja odvija u jednoj bosanskoj ludnici usred one još veće ratne ludnice devedesetih, najboljom među 99 pristiglih na natječaj proglasio je žiti u sastavu Johanna Tomek, Dušan Jovanović, Slobodan Šnajder, Jovan Ćirilov i Dejan Dukovski.

Ludnica na ničijoj zemlji, uoči Božića devedeset i neke, u „zaštićenoj zoni“ (kakva je bila i Srebrenica!). Sve je puno „bivših ljudi“, „bivših jezika“, „bivše države“ – kakva kolekcija otpadaka, naročito otpadaka jezika: smetlište na kraju svijeta, dakako u Bosni, dakle negdje oko njegova šupka. Šodan razvija sjajnu metaforu o jednom, kako je ispalo, nesretnom stanju svijeta koji nije bio ni sasvim skupa, niti se može potpuno podijeliti. Ludnicu Šodanove drame nadgledaju „mirovnjaci“ u uniformama, a nalazimo da je osobito skurilno to što se i oni između sebe odnose kao „balkanski divljaci“, to jest što im rasizam nipošto nije neki nepoznati pojam. Činjenica da se nešto ne da potpuno rasklopiti, niti može ostati sasvim zajedno, izvor je nepresušne komike koja naprosto iznutra preplavljuje njegov komad, ali i tragike koja dolazi nekako izvana: na kraju drame u napušetnu ludnicu dolaze oni (valjda predstavnici entiteta!) koji dakako ne priznaju da bi postojalo tako nešto kao „ničija zemlja“ ili „ničiji ljudi“, te ljudski otpad koji zatiču drže naprosto otpadnicima, tjerajući ih da se opredjele. Kako je ono apsurdno, to „razvrstavanje“ ne ide bez batina, koje su opet metafora općeg rata različito opredjeljenih strana, a možda još i više, opredjeljenih i onih koji opredijeliti se nisu htjeli, ili naprosto nisu mogli.

Ludilo, prvenstveno provedeno kao ludilo jezika, u jakoj je metaforičkoj vezi s općim ludilom koje je, upravo kao neka poplava iznutra, potopila cijeli prostor bivše državne zajednice. U komadu je osobito važno to što se prokazano ludilo (ono s dijagnozom), prikazano blagom karikaturom, čini ljudski superiornijim – Damir Šodan ispisao je time jednu blistavu, jezično nadasve inventivnu pohvalu ludosti, u smislu i duhu tako emancipiranog Europejca kao što je nekoć bio Erazmo Rotterdamski.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.