Mićanović, različito od podosta suvremenih pisaca, moralistički raspoređuje svijet i njegove bezbrojne figure: dobro i zlo, toplo i hladno, prijateljski i strano… Dakako, takva perspektivnost ne daje autoru mnogo prostora za veselje, ali se autor unatoč svemu i te kako zna radovati životu. Putem svog mirnog i jasnog, reklo bi se i poštenog, lirizma, Mićanović stiže u malu skupinu hrvatskih pjesničkih biofiličara. Takve autore odlikuje, naime, izdignuta razina procjene o banalnom i živom, skromni mir ispred nepoznatog i, prije svega, iskreno veselje spram činjenice života uopće. Mićanović se, respektirajući polje melankolije, pridodaje u svakom slučaju čudesnoj želji za životom.

Ana Lendvaj, Večernji list

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Potom je došao Zib, koji je zanimljiv hibrid. Pun je sjajnih metafora, seoskog ugođaja, šagalovske atmosfere — ali i stanovite egzistencijalističko-spiritualne svijesti. Toj svijesti treba dodati i mrvicu ekologije, koja je zaista očigledna u Mićanovića. Evo nekoliko metafora: zelena brijačnica ili grbavi prodavač lubenica — koje kao da su izašle iz nekog Chagallova sna. Možda meni nedostaje malo čvršće ukalupljenje u fabulu: fabulacija djetinjstva ili fabulacija nekih recentnijih događaja u autorovu životu. Ali, što je, tu je: to je poezija — ne mora imati takva ograničenja. Možda najintrigantnija poezija devedesetih: čisto lirski gledano. U tom slučaju razmrvljenost fabule ne smeta — ona postoji negdje u rasponu od djetinjstva u Posavini (svjetla kamiona koja sijeku noć), preko mediteranskih ljetovanja pa do slavonskog snijega.

Prema tome, Zib je otvoreno, lirsko mjesto devedesetih — vrlo traumatična desetljeća — poput otvorene rane u mesu. Diše, otvara se i steže — ali ne daje konačne odgovore. Možda i treba tako.

Rade Jarak, Vijenac

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Općenito bi se moglo reći da Mićanovićevo poimanje slike nije toliko sintagmatski (polinomno), koliko diskurzivno. Slika je cjelina govora, cjelina pamćenja i doživljajna jedinica, koja se dosta neovisno sklada govornim tijekom u veće cjeline. Nedvojbena je evokativna označenost tih slika; to znači da Mićanovićeve slike evociraju i kao da evociraju čak onda kada su proizvod manje obvezujuće spekulacije o pismu. Sam sastav Mićanovićeve knjige podupire takav zaključak: dok se prvi dio sastoji od stihova, drugi je sastavljen od jedanaest evokativnih poetskih proza, u kojima se proza prisjećanja kombinira s metapoetskim razmatranjem. Opsesivna ideja Ziba, isprva ishodište knjige – toga tvorbenog između definira samu knjigu kao otjelotvoreni Zib koji izmišlja ne samo svoj svemir, nego i vlastitog autora.

Zvonimir Mrkonjić, Novi list

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Njegovu tehnologiju, inače, resi, kao i ranije, asocijativnost, poglavito spajanje disocijacijskih polja, od senzacija do prostora — što je, načelno govoreći, inače značajka te kvorumaške generacije — pa sve do enumeracije koja ima sličnu funkciju, k tome što kumulira svijet predmeta i jezika sa njihovim „šavovima“ i „cijepanjima“. O tome izravno i neizravno progovara treći ciklus u zbirci (Nedjelja), koji je zapravo mikstura pjesama u prozi i mikroeseja. On donekle ujedinjuje teme i pisanje, gestu i zavičajno–melankolične figure, dakle intimni „dnevnik“ i mogućnosti „enciklopedijskoga“ „potpunoga“ iskazivanja. Pritom iskazivanje često graniči s nemogućnošću, o čemu opet signiraju naputci iznad teksta, koji su najčešće ujedno i završeci tekstova dotične pjesme u prozi, neka vrsta gnomskoga zaključka. Dakle, na obje svoje razine — stvarne i jezične — Mićanoviću se podjednako ozbiljno namire pitanje ontološke relativnosti, što je ujedno korespodentno s prije navedenom značajkom dviju dominantnih ideja i tema zbirke Zib. U tom je smislu tekst pjesme u prozi Zib autopoetičan i automanifestan, pa je ujedno i ključan.

Cvjetko Milanja, Književna republika

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Shvaćanje ziba, s jedne strane, kao ukupna diskurziviteta koji određuje poziciju subjekta u svijetu, na kojeg subjekt referira i koji mu daje legitimitet temeljno je za čitanje Mićanovićeve knjige. Ali, s druge strane, zib se čita i kao diskurziviteta kome subjekt izmiče do granice novog uokvirivanja, tekstualnost koju subjekt ispisuje u koju se istovremeno upisuje, označiteljska mreža u kojoj subjekt zauzima svoje mjesto propitivajući ga uvijek iznova. Također, zib je u Mićanovića nikada-do-kraja-iščitiljiv, sveprisutni diskurs, močvara obrasla šibljem i travom, svijet kao tekst.

Tvrtko Vuković, Riječi