prošla sljedeća Zrak ispod mora
113
Tomica Bajsić

Zrak ispod mora

[poezija]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture republike hrvatske

Otvori
Čitanja 4405
Preuzimanja 521
Ukupno 4926
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Pokušati iznova vidjeti i do/živjeti svijet kao ono izgubljeno, izvorno Jedno, premda sa sviješću o sudbinskoj nemogućnosti jednoga takvoga pothvata nas (post)modernih, oduvijek je bila inicijalna pjesnička žudnja Tomice Bajsića, manje-više eksplicitno ili implicitno, potpuno je nevažno, utkana u njegovo stihovlje i onda kada je pisao o nečemu samo naizgled posve drugome – recimo, ratnoj ili tranzicijskoj stvarnosti. U književnosti u kojoj je rigidna simplifikacija oduvijek u temelju mišljenja o bilo čijem pojedinačnome autorskome opusu, jedan od većih previda bio bi, svakako, Bajsića doživotno smještati u geto tzv. ratne ili tzv. stvarnosne poezije, pa ma koliko se na prvi pogled to činilo – posve logičnim.

Jer, ponavljam tezu iz prve rečenice, svaki događajni fon Bajsićeve poezije, onda kada se ona (poezija) čita u svojoj dosad objavljenoj cjelini, trag je istinske žudnje za nečim posve različitim od puke, referencijalne, anegdotske deskripcije i rata i hrvatske tranzicije i pridružene joj društvene patologije (pa ma koliko bila potresna i dijagnostički točna, a ponekad i anegdotski jednostavna). Ono za čime, da puno ne duljim, žudi Bajsićevo pjesništvo, upravo je rekonstitucija mogućnosti jednoga drukčijega, u punom značenju te riječi, izvornoga pogleda, vida koji će nastojati zaboraviti upravo to da je pseudo zor već nekoga krivo okoštaloga subjekta. Napor da se iziđe izvan začarnoga kruga jedne izmanipulirane fenomenologije zato da bi se svijet pokazao u svome izvornome bljesku, a ne rutiniranome polusvjetlu, ono je čime se Bajsić upravo ovom knjigom dosad najradikalnije udaljuje kako od naraštajnjih, tako i bilo kojih inih recentnih okvira suvremenoga hrvatskoga pjesništva. Ta ga, koliko pjesnička, toliko i diskurzivna izvedba ove knjige, približava nekim do danas najintrigantnijim mjestima europskoga književnoga moderniteta, prije svega pjesnicima koji su kušali zasnovati jednu novu, umnogome dekonstrukcionističku fenomenologiju ispredanu na  tananim nitima između stiha, tzv. pjesme u prozi  ili, jednostavno, fragmenta. Spomenut ću, primjerice, Pongea, Bonnefoya, Michauxa ili Bertranda i njegova Gašpara kao izravnoga junaka ove knjige, što odmah daje naslutiti kako Pobuna obješenih izravno, svjesno ili nesvjesno, i te kako komunicira s onom praksom hrvatskoga pjesništva koje je i živo i plodonosno komuniciralo s gorespomenutim klasicima francuske književnosti – dakle, razlogovcima. Ono što ga pak (i ovdje) razlikuje od većine razlogovaca upravo je dosljedna žudnja za vizurom iz obzora epifanične događajnosti putovanja kao temelja istinski probuđujućega viđenja svijeta, a ne spekulativne metafizike, koja je počesto u hrvatskoj varijanti zaboravljala da je temeljno pitanje za pjesnika, primjerice kod Pongea, bilo to čega se sjeća oblutak, a ne beskonačno i patetično mapiranje svijeta kao ništavila nakon (ionako sumnjive) demijurške abdikacije.

No, vratimo se nakon ovoga ezoteričnoga ekskurza s praznih visina na rahlu zemlju – ono što doista nadahnjuje u Bajsićevu “slučaju” upravo je bogatstvo, ta prividna anarhoidnost njegove poezije u kojoj se i nadalje susreću jedna posve za hrvatske prilike neobična načitanost i jedna neobična količina života, života u putovanju koje ne prestaje, a ne njegove imitacije, života kojemu stih ili općenito pismo nije nikada bilo mjestom zatvaranja u znano, nego otvaranja u neznano, i to bez ostatka. To, za nas novovjeke neznano, a kažu nekada znano mjesto bivanja jednim s izvornom ljepotom i događajnošću svijeta, pa ma koliko melankolična ta ljepota nekada bila, raskrižje je na kojemu se loša poezija odvaja od one koju uvijek vrijedi čitati, pa makar i kao uspomenu na istinsko čitanje.

Premda oni koji su na tom raskrižju doista prodali dušu ponekad, na prvim metrima puta, misle kako su pošli na pravu stranu zato što se odnekud iz blizine čuje silna graja, pjesnik se vjerojatno postaje onda kada se više ne čuje ništa, osim užeta na vjetru. Ali, ne onoga na kojemu visi nečije mrtvo tijelo, nego onoga koje je drevni simbol istinskoga spoja nebeskoga i zemaljskoga, tamo gdje još nema ni ljudi ni bogova, nego horizont (još uvijek) sja u svojoj mističnoj ljepoti.

Tim užetom vezana je i brodica uz mol ako je, doista, plovila.

Delimir Rešicki

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.