Zrak ispod mora
115
Tomica Bajsić

Zrak ispod mora

[poezija]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture republike hrvatske

Otvori
Čitanja 6575
Preuzimanja 1171
Ukupno 7748
Preuzmi
DPKM preporuča koriŔtenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

PokuÅ”ati iznova vidjeti i do/živjeti svijet kao ono izgubljeno, izvorno Jedno, premda sa svijeŔću o sudbinskoj nemogućnosti jednoga takvoga pothvata nas (post)modernih, oduvijek je bila inicijalna pjesnička žudnja Tomice Bajsića, manje-viÅ”e eksplicitno ili implicitno, potpuno je nevažno, utkana u njegovo stihovlje i onda kada je pisao o nečemu samo naizgled posve drugome ā€“ recimo, ratnoj ili tranzicijskoj stvarnosti. U književnosti u kojoj je rigidna simplifikacija oduvijek u temelju miÅ”ljenja o bilo čijem pojedinačnome autorskome opusu, jedan od većih previda bio bi, svakako, Bajsića doživotno smjeÅ”tati u geto tzv. ratne ili tzv. stvarnosne poezije, pa ma koliko se na prvi pogled to činilo – posve logičnim.

Jer, ponavljam tezu iz prve rečenice, svaki događajni fon Bajsićeve poezije, onda kada se ona (poezija) čita u svojoj dosad objavljenoj cjelini, trag je istinske žudnje za nečim posve različitim od puke, referencijalne, anegdotske deskripcije i rata i hrvatske tranzicije i pridružene joj druÅ”tvene patologije (pa ma koliko bila potresna i dijagnostički točna, a ponekad i anegdotski jednostavna). Ono za čime, da puno ne duljim, žudi Bajsićevo pjesniÅ”tvo, upravo je rekonstitucija mogućnosti jednoga drukčijega, u punom značenju te riječi, izvornoga pogleda, vida koji će nastojati zaboraviti upravo to da je pseudo zor već nekoga krivo okoÅ”taloga subjekta. Napor da se iziđe izvan začarnoga kruga jedne izmanipulirane fenomenologije zato da bi se svijet pokazao u svome izvornome bljesku, a ne rutiniranome polusvjetlu, ono je čime se Bajsić upravo ovom knjigom dosad najradikalnije udaljuje kako od naraÅ”tajnjih, tako i bilo kojih inih recentnih okvira suvremenoga hrvatskoga pjesniÅ”tva. Ta ga, koliko pjesnička, toliko i diskurzivna izvedba ove knjige, približava nekim do danas najintrigantnijim mjestima europskoga književnoga moderniteta, prije svega pjesnicima koji su kuÅ”ali zasnovati jednu novu, umnogome dekonstrukcionističku fenomenologiju ispredanu naĀ  tananim nitima između stiha, tzv. pjesme u proziĀ  ili, jednostavno, fragmenta. Spomenut ću, primjerice, Pongea, Bonnefoya, Michauxa ili Bertranda i njegova GaÅ”para kao izravnoga junaka ove knjige, Å”to odmah daje naslutiti kako Pobuna objeÅ”enih izravno, svjesno ili nesvjesno, i te kako komunicira s onom praksom hrvatskoga pjesniÅ”tva koje je i živo i plodonosno komuniciralo s gorespomenutim klasicima francuske književnosti ā€“ dakle, razlogovcima. Ono Å”to ga pak (i ovdje) razlikuje od većine razlogovaca upravo je dosljedna žudnja za vizurom iz obzora epifanične događajnosti putovanja kao temelja istinski probuđujućega viđenja svijeta, a ne spekulativne metafizike, koja je počesto u hrvatskoj varijanti zaboravljala da je temeljno pitanje za pjesnika, primjerice kod Pongea, bilo to čega se sjeća oblutak, a ne beskonačno i patetično mapiranje svijeta kao niÅ”tavila nakon (ionako sumnjive) demijurÅ”ke abdikacije.

No, vratimo se nakon ovoga ezoteričnoga ekskurza s praznih visina na rahlu zemlju – ono Å”to doista nadahnjuje u Bajsićevu “slučaju” upravo je bogatstvo, ta prividna anarhoidnost njegove poezije u kojoj se i nadalje susreću jedna posve za hrvatske prilike neobična načitanost i jedna neobična količina života, života u putovanju koje ne prestaje, a ne njegove imitacije, života kojemu stih ili općenito pismo nije nikada bilo mjestom zatvaranja u znano, nego otvaranja u neznano, i to bez ostatka. To, za nas novovjeke neznano, a kažu nekada znano mjesto bivanja jednim s izvornom ljepotom i događajnoŔću svijeta, pa ma koliko melankolična ta ljepota nekada bila, raskrižje je na kojemu se loÅ”a poezija odvaja od one koju uvijek vrijedi čitati, pa makar i kao uspomenu na istinsko čitanje.

Premda oni koji su na tom raskrižju doista prodali duŔu ponekad, na prvim metrima puta, misle kako su poŔli na pravu stranu zato Ŕto se odnekud iz blizine čuje silna graja, pjesnik se vjerojatno postaje onda kada se viŔe ne čuje niŔta, osim užeta na vjetru. Ali, ne onoga na kojemu visi nečije mrtvo tijelo, nego onoga koje je drevni simbol istinskoga spoja nebeskoga i zemaljskoga, tamo gdje joŔ nema ni ljudi ni bogova, nego horizont (joŔ uvijek) sja u svojoj mističnoj ljepoti.

Tim užetom vezana je i brodica uz mol ako je, doista, plovila.

Delimir ReŔicki