Kazahstan | Suzana Đođo

DAN ČETRDESETDRUGI

Zaključali smo kuću, kocku, kutiju, sivim metalnim ključem, s unutrašnje strane, sve brave, sve lokote, sve prozore malim ključićima, i digli smo jedan red parketa. Bila je kasna večer, završili su svi programi na televiziji, još jednoj kocki, kutiji, pogasila su se svjetla u ljubaznom susjedstvu, utihnule su čak i mačke sa zvončićima oko vrata i ostale beštije iz kvarta, sutra ćemo bez sumnje na vrijeme saznati tko je novi capo di capa, novo utjelovljenje pax americane, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država i ostalog slobodnog i neslobodnog svijeta. Pažljivim i tihim pokretima odvalili smo red parketa i čekali da se popikne. “Tamo”, rekao je nakon što se popiknuo, “tamo se nešto miče”. Smijuljili smo se u sebi, bolesnički. Zemlja se micala kao da je nije briga, kao da nema pojma da je netko gleda, kao da svjetlo iz stropne svjetiljke u dnevnom boravku ne osvjetljuje put u provaliju bez jednog čvrstog mjesta za položiti stopalo.

Gledao je. Prilično razrogačeno, u stvari bijedno, zatim bijesno, pa nemoćno tužno; na kraju nas je propikla krivica svojim tankim željeznim kopljem, pravo kroz smijuljenje što nam se zaledilo u grudima. Kako se snosi odgovornost za nanošenje duševnih boli?

Zemlja pod njegovim nogama. Radi jedne naše blesave nedotupavne ideje. U dobru i u zlu, dovraga, hajde digni taj pogled, govorili smo mu dok nam se led širio iz grudi prema ekstremitetima. Kazahstan, stepa, plac, crkva, potoci, jabuke, zlo, zlo, zlo. Ne idi, ostani, budi tu, spusti se ispod parketa, smiri zemlju, šaptali smo puni nade u nezasluženi spas. Dođi, izvuci nas s kazahstanskog placa, pošalji nam bar jedan sms na čeznutljivu Nokijicu. Uvali nam šamarčinu, polij nas kantom vrelog ulja i vrati taj parket na mjesto. Dosta je bilo. Dosta je bilo placa, skupljanja gnjilih jabuka, spavanja pod štandovima, plesanja do jutra s rđavim pilama u prsima, dosta je bilo kazahstanskih stepa koje već danima nismo ni primirisali, dosta dosta dosta. Dolaze nam trgovački putnici s brošurama, nude šatre u stepi, nude narančasto i tamnocrveno, debelo plavo i prozirno zeleno, nude mjesto za stolom stepskog vjetra, kako da ih čista srca i zdrave pameti nastavimo tjerati u sto stepskih vragova?

Smiri zemlju, vrati parket, odvedi nas u spavaću sobu na prvom katu, daj nam da cuclamo dudu umočenu u rakiju žesticu i pusti nas da spavamo dok četiri mjeseca ne prođu.

Nagnuti nad otvoreni parket čujemo šapice po stepenicama; crnooka buba probudila se i želi mamu, mama bulji u neodređeni prostor između Gelderlanda i kazahstana gubeći se na trenutak u prostoru i vremenu, u svim zamislivim i nezamislivim dimenzijama, zatim stresa zlu gamad s majice, topi zaleđeno tijelo i vodi dijete natrag u krevet. “Pričaj mi o onoj curici što je išla na rijeku”, traži djevojčica, i mi se zavlačimo u njen krevet kao u rajske oblake, i pričamo, pričamo, još dugo nakon što je crnooka buba sklopila svoje lijepe crne oči i otplovila u svoje slatke male snove koje će do jutra sretno zaboraviti.