Kazahstan | Suzana Đođo

DAN ČETRDESETŠESTI

 

Sve nam je jasno, još uvijek nam je jasno. Prolazeći kroz dnevnu sobu, primjećujemo da je netko vratio parket do pola rupe. Crnooka buba trčka pored nas i u svakom trku slučajno gurne dasku par milimetara. Gleda nas ispod oka da vidi jesmo li primijetili. Raznježeni i zahvalni, pomažemo joj slučajno gurkati, tako da je za jedno kreativno poslijepodne rupa gotovo začepljena. Zemlja se gotovo ne miče. Jasno nam je da to nije način, da tako nećemo postići ništa. Ali podajemo se oportunističkim porivima – bez rupe u podu lakše se živi. Crnooka buba ima pravo na život bez rupe u podu.

U kazahstanu nas trese vrućica, vučemo neke vreće gorućim rukama, na vratu nam velika bubnjava glava, koračamo vijugavim koracima noseći teret slobode – almatske jabuke. U redu je. To je samo apstinencijska kriza, ni prva ni zadnja. U njoj osjećamo dodir stepe na koži, osjećamo ga a znamo da nije pravi, i to nas strašno muči. Čežnja za stepom; svaka kazahstanska baba zna šta to znači. Njoj je u krvi, u genima naslijeđenim od stepskih nomada, a nama je ušarafljena u čip usred mozga – rezultat je isti. Narko-dileri prolaze tržnicom putujući svilenim putem prema provinciji Gelderland, nude nam opijuma i heroina, razumiju nam patnju. Ne pristajemo, nismo zato došli u kazahstan, da bi se navukli na drogu. Za to uvijek ima vremena u provinciji Gelderland, kad jednog dana odlučimo prekopati životni put majke i supruge buldožerom, onako temeljito i za stvarno, bez prenemaganja i igre dvostrukih ličnosti.

Za sve još ima vremena. Za narkotike, za tečaj vezenja i keramike, za pjevanje u zboru, za uređenje vrta, za prelazak na vegetarijanstvo, za rođenje još jednog djeteta, za traženje još jednog partnera, za sve još ima vremena. Kad prođu četiri mjeseca na almatskoj pijaci, vrijeme počinje; do tada se treba strpiti sortirajući misli u glavi i apstinencijske krize u krvnim žilama. Do tada treba dovršiti rečenicu: “ako niti jedan uzdah…” na neki pametan, nepristran i uvjerljiv način.