Kazahstan | Suzana Đođo

DAN ČETRNAESTI

U malim etapama krenuli smo natrag prema almatskoj tržnici. Nekoliko koraka, pa sjednemo, pa se odmorimo. To je vjerojatno zbog gladi, nismo već danima ništa jeli. U provinciji Gelderland ovakve bi nas poslali na hitan oporavak, ali ovdje vrijede druga pravila. Ovdje nas prvo pitaju što nas je dovelo u ovakvo stanje, pa kad im kažemo da si već pet dana uskraćujemo jelo, kažu nam da smo si sami krivi i neka odemo brati jabuke.

Jutros smo poslali poruku na gelderlandsku Motorolu: “ne trebaš dolaziti, u redu je”. Ionako nam se nije javio. Ne čita poruke. Nije došao po nas. Nije ni dobio sms, pretpostavljamo. Neka. Sjedi pored nas na kauču i jede jabuku. Baš jabuku. Krasnu crvenu sočnu jabuku razvaljuje nožem na kriške koje čitave ubacuje u usta. Dobro je, dok to radi ne može govoriti. Pitamo se zna li za čip u kazahstanu. Da li je primijetio da smo se raspolovili. Da li mu nedostaje kazahstanska polovica.

Pitamo se da li mu nedostaje sloboda.
Umjesto da postavimo to pitanje, otimamo mu krišku iz ruke i žvačemo je izazivački, kao tinejđer žvaku.

Napustili smo dakle mjesto s kojeg se vidi stepa. Ponovo smo joj okrenuli leđa, ne propiknuvši srce stepskom jahaču, ni pogledom ni njegovom vlastitom sabljom. Vidjeli smo ga na obzoru, crnu točku, vidjeli smo ga i zaslinili od požude, i to je bilo sve. Zamolili smo osamsto potezača konopa da se toliko ne naprežu, stajali smo nagnuti naprijed pod neizvedivim kutom, s vjetrom u leđa, ruku ispruženih prema konjaniku a peta zabijenih u zemlju. Nisu poslušali, nastavili su vući svom snagom, i nije mnogo falilo da legnemo kao lešina i da nas, ludaru sa zlatnim i pokvarenim zubima, odvuku ravno pred vrata kićene šatre. Taština nas je spasila. Nismo mogli takvi pred stepskog jahača. Zubima smo prerezali uže i okrenuli pogrbljena leđa vjetru u stepama.

Idemo, idemo natrag, na almatsku šarenu pijacu. Brojiti sitan novac. Praviti sitne korake. Čekati.
Pustiti sve da ide, i primati sve što dođe. Neka ide, neka dođe. Tako treba.