Kazahstan | Suzana Đođo

DAN ČETVRTI

 

Jabuke su nam teške, ruke su nam masne, kosa nam je pala preko očiju. Umorniji smo no što se čovjek umori za četiri dana. Nemamo smisla. Nekako, nemamo smisla na tom placu, ili se možda samo treba navići, pa će smisao stići sam od sebe. Nismo sigurni, nismo hrabri, nismo ludi, još uvijek smo jednostavno ništa.

U provinciji Gelderland pada kiša i čisti grad, izišli bi s rukama poput aviona i pustili kapi da se cijede niz lice, ali taj smo aspekt svoga bića poslali u kazahstan, činilo nam se da će nam tamo više trebati.

Zato čamimo u kući, gledajući filmove na videu, crtane primjerene četverogodišnjacima, da ne bi morali voditi razgovore na istom nivou. Nismo za biti majka, nismo za priču o teletabisima, eventualno bismo mogli uzeti flomastere, bojiti neke princeze u bojankama i pustiti svoju princezu da brblja. Ne bi ni primijetila da priča sama sa sobom; djeci su drugi nekad tako suvišni. Nekad, doduše, tako potrebni. Molimo svemogućeg boga da svakako budemo tu kada smo potrebni. Inače nemamo smisla niti u provinciji Gelderland kao što već nemamo na tom prokletom kazahstanskom placu.