Kazahstan | Suzana Đođo

DAN DRUGI

 

Nokija divlja u njedrima. Probudili smo se, gladni, imaginarno, u ranu zoru, ispod nečijeg štanda. Pored nas još uvijek četiri jabuke. Pošto nam je srce malo i zgrčeno u ritmu galopa, Nokija kuca umjesto njega. Sjedimo tako, dobrano tužni, ispod nečijeg štanda i brojimo: dan drugi. Pijaca se puni, ustajemo tražiti vode.

Sanjali smo dušu koja boli. U provinciji Gelderland probudilo nas je lupanje, civilizacija je oko nas. Susjedi vrte perilicu u dva sata u noći; želimo spavati ali nas iz mraka gledaju dva crna oka. Ne, nije stepski jahač već djevojčica od četiri godine koja mumlja “mama, mama”. Zajedno sjedimo u krevetu i slušamo lupanje perilice; svaki put kad ispušta vodu, čuje se buka. Da bi je uspavali, pričamo priču o jednoj siromašnoj djevojčici u jednoj dalekoj zemlji na istoku, gdje sunce na izlazu dubokim glasom pozdravlja s “dobro jutro dragi ljudi”, ogromno i crveno kao najveća lopta. Ljudi tamo ustaju u dva u noći da bi oprali rublje na rijeci velikoj kao dvije Rajne. Djevojčica nema rublja za pranje pa dolazi praznih ruku na rijeku, sve dok jednog dana ne susretne staricu koja je već osam dana na putu. Djevojčica joj pomaže i odnosi rublje na pranje, zauzvrat starica joj daje jedan komad odjeće. Priči nedostaje fantastičnih elemenata, i mala crnooka buba lako pada u san, zauzimajući našu polovicu kreveta.

Sloboda, kažemo naglas. Sloboda ne postoji zaista. Ona je samo ideal koji se nekad nekome svidio, nekoj picajzli bez talenta za cjenkanje. Mi smo jedan ozbiljan život stavili na kocku, a zašto? Radi nepostojeće kategorije koja nam je usprkos svom nepostojanju bunila krv u žilama? Sjeli smo u taj avion, sletjeli na tu pijacu, držimo te četiri jabuke kao kip kojeg je kralj Mida u svojoj pohlepi pretvorio u zlato; možda smo zlatni i zato od velike vrijednosti trgovcima i centralnoj banci, ali srce nam je jadno a s jadnim srcem ne može se nego plitko disati praveći sitne korake.

Preuzeli smo taj rizik gušeći se kao diva u tragičnoj operi kojoj nestaje zraka u plućima. Srušili smo se na zemlju, u patetičnom završnom činu, i umjesto da nas strogi otac zatim pošalje u samostan, mi smo se sami izgurali na kraj svijeta, na plac u almatyju. A činjenica je – nismo sigurni da li ćemo se vratiti. Četiri mjeseca dugo je vrijeme. Rizik se ne uzima gušeći se zbog preuske haljine, rizikom se kontrolirano upravlja, pomoću metoda i standardnih proračuna.

Ali sad je tako i nije drugačije. Kazahstansko sunce nas grije, za svaki slučaj isključili smo Nokiju, danas ćemo šetati gradom, bivajući nitko. S ruba grada, čuli smo, vidi se stepa u kojoj stepski konjanik jaše svog konja, i možemo se mi varati koliko god hoćemo, ali da smo stvarno htjeli prodavati jabuke, mogli smo otići na bilo koji drugi plac na bilo kojem kraju svijeta. Odavde do stepe je jedan korak. Kad bi bili pravo pošteni i imali dovoljno hrabrosti, mogli bi ga napraviti i s jadnim srcem, taj mali korak. Ali u jadno srce ne stane ni poštenja ni hrabrosti; možda ćemo morati razmisliti o prečicama, nekim varijantama očaja ili ludila, da nas odvedu do odredišta.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.