Kazahstan | Suzana Đođo

DAN OSAMDESETPRVI

 

U provinciji zagrebačkoj, čujemo, našao se jedan mladi srpski intelektualac, student iz Beograda. Došao je posjetiti izložbu Picasso i Dora Maar i uslikati se ispred Bana sa slikom Draže Mihajlovića. Kako slatko. Sloboda slikanja u javnosti. Mora moći. Svatko se smije slikati ispred Bana s kakvom god slikom hoće, je l’ tako? Zašto ga niste ignorirali, dragi moji bivši sugrađani, poznati još k tome po arogantnom držanju, onim pogledom, kao, “vidi seljaka iz provincije, slika se s djedom ispred kipa”? Kako ste prepoznali tog čiču na slici? Zašto vas uzbuđuju budale?

Naravno da u provinciji Gelderland ne bi bilo dozvoljeno slikati se s Hitlerovom slikom ispred bilo kojeg kipa. Ali nitko za tako nešto ne bi išao u zatvor. Osim toga, to nekako ljudima ne pada napamet. Nijemci turisti ne dolaze na izložbe s Hitlerovim slikama u džepu. Kako je tako nešto palo napamet mladom srpskom intelektualcu? Tko je njemu Draža da se s njim slika?

Ljudi su inteligentna bića: promatraju, shvaćaju, pamte. Po tome koliko dobro i dugo pamte, balkanski su homo sapiensi najinteligentnija vrsta pod suncem. Pamte stoljećima. Tisućljećima! I provode riječi u djela. Ono što je Draža smislio pa nije proveo do kraja, to su drugi zapamtili, pa da provedu kad dođe vrijeme. Fascinantno, u stvari.

Homo nederlandicus strašno bi se iznenadio nad tako jednim stavom. Homo nederlandicus okrenut je budućnosti; prošlost je odavno zaboravio. Što ga u biti osiromašuje, oduzima mu referentni kadar, rasplinjava mu zajednički identitet u neuredni skup sitnih individuica s neutaživom potrebom za vikati “JA”. Individualna sloboda, sloboda klepetanja od nemila do nedraga. Ali sjetimo se, što više slobode, to više odgovornosti.

Gost iz Beograda nije si uzeo slobodu za razmisliti pa ostaviti sliku doma. Sloboda razmišljanja ograničena mu je tisućljetnom memorijom naroda kojem pripada. Pa mu je i odgovornost manja, podvedena pod zajedničku odgovornost rodnog mu plemena. Mora da se iznenadio kad je, potpuno individualno, na sebe morao preuzeti neproporcionalno velik dio zajedničke odgovornosti. Dva tjedna zagrebačkog zatvora za razmišljanje o slobodi. Ali dečko je intelektualac, možda smisli.

Što još uvijek ne znači da ne bi bilo pametnije žrtvovati malo kolektivnog sjećanja u ime individualne slobode…

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.