Kazahstan | Suzana Đođo

DAN PEDESETPETI

Postoje neke paralele između naša dva života. Bez rupe u podu tišina je u kući. Posvetili smo se čitanju. U provinciji Gelderland, kao što je već spomenuto, postoje knjižnice; tamo smo se se odvezli svojim poletnim biciklićem i došli kući s nekoliko legitimnih razloga za odsutnost. Udubili smo se u knjigu, to se poštuje, to je pametno trošenje vremena.

U knjizi koju čitamo ljudski je razum prezrelo voće. Zašto ne jabuka koja se raspada. Provincija Gelderland daleko je od Zenona iz Kitije i njegove stoičke braće ali još uvijek vrlo napaljena na znanost. Razum je omogućio znanost, znanost nas je oslobodila strahova i praznovjerja i omogućila kontrolu nad vlastitim životom. Tko hendla razumski – za razliku od emocionalno, strasno – taj je slobodan.

Nakon stoljeća zapadnjačkog samozadovoljstva tehnološkim napretkom, ispostavlja se da je razum nakupina neurona nad kojom nemamo nikakvih ovlasti. Programirana smo organska materija, utoliko drugačiji od robota koje sastavljamo od nežive supstance. Što je u tom slučaju sloboda bojimo se i pomisliti. Skidamo kapu Hollebecquesu jer je potpuno na mjestu. Krug se zatvorio, razumom smo dokinuli sami sebe. Preostaje hitno smisliti potpuno novi koncept slobode.
Dan šezdeseti

Sjedimo na svom štandu, spustilo se veče. Ne, nije to naš štand u smislu posjedovanja – nismo se u čipu pretvorili u poduzetnika – već na njemu zarađujemo novac za drugoga, od čega zatim svaki dan dobivamo neki nejasni postotak. Što nam je potpuno dovoljno za život kazne, odricanja, slobode.

Ipak sjedimo sada na tom štandu i gledamo Philipsovu manekenku, njene maskarom crne trepavice, blještavo plave oči, svilenu kosu, haljinu što se u naborima presavija oko dvije fenomenalne duge noge… Želimo imati te krasne sise koje obilato pune dekolte, želimo metar devedeset visine i haljinu vrijednu dvadeset tisuća dolara kojom ćemo ulijevati strahopoštovanje masi bića nemjerljivo manjih od nas. Da, želimo biti kraljica jet seta, imati sve što nam padne napamet i naređivati kome god hoćemo. Život almatskog placa umorio nas je svojim siromaštvom, svojom izloženošću elementima i svojim neznatnim manevarskim prostorom. Svemu tome predlažemo kontrast: bogatstvo, zaštićenost i mekoću, slobodu kretanja u svim pravcima. Možda u tom izobilju sloboda odemo do Malija ili Malavija i tamo usvojimo nekog jadnička – bogati smo pa zašto to ne bi podijelili?

U nizozemskim novinama piše (znanstvenici su proveli istraživanje) da sreća nakon određenog zasićenja ne raste proporcionalno s bogatstvom. Neograničene mogućnosti izbora zvuče kao “ultimate freedom” ali (istraživanje kaže), sreća ne raste proporcionalno s rastom mogućnosti izbora. U gelderlandskoj trgovini kućanskim aparatima proklinjemo svih šezdeset vrsta aparata za kavu koji se kočopere na policama. Momčić prodavač ukostimiran u odijelo s kravatom pokrio je prišteve puderom, daje nam stručni savjet, navlači nas na kupnju; i njega proklinjemo. Bježimo iz prodavaonice vukući dijete za ruku, na ulici pada kiša, sklanjamo se pod neonsku nadstrešnicu dućana s policama jeansa od poda do stropa, metri i metri traperica, metri i metri, pa kad smo već tu ulazimo i pitamo imaju li možda neki model koji seže do pupka. Komad nas odmjerava stručno, jastuci mladog mesa talasaju joj se između ruba hlača i ruba majice, pa vadi jedne, izbijeljene na više mjesta, za koje zna da ih ne bi obukli ni slučajno. “Evo ove su dosta duboke”, pokazuje nam na šlic dužine jedno osam centimetara. “Hvala”, kažemo joj mračno, “ali ne bi”.

To su te mogućnosti izbora. To je ta sloboda. Vjerojatno djelujemo nabrijano, jer nas dijete putem kući poslušno prati, ništa ne pitajući. Kod kuće je nagrađujemo čokoladicom i kuhamo tursku kavu u džezvi koju smo prilikom preseljenja u provinciju Gelderland dovukli sa sobom, valjda iz nostalgije. Gotovo nikad ne kuhamo tursku kavu pa je prilično ishlapila u poluotvorenom paketiću, ali to nas ovom prilikom ni najmanje ne smeta.

Na almatskom štandu dupe nam se ukočilo od sjedanja. Upili smo Philipsicu do zadnjeg piksela svojim željnim pogledom. Zbog svega skupa, jer nikad nećemo biti manekenka niti kraljica jet seta, jer smo ostavili stepskog jahača u njegovom jurtu, jer smo podijeljeni na čip i ostatak, zbog svega toga skupa malo jecamo, ali onda i tuga prolazi, pa ustajemo i hodamo ulicama istrošeni i dezorijentirani, gubeći se pred jutro u nekom predgrađu.
Dan šezdesetpeti

Sloboda iznošenja mišljenja u provinciji Gelderland prorešetana je metkom dvije provincije sjevernije, u gradu gdje su mišljenja otišla najdalje. Dotučena je nožem, tako da je policija morala zabarikadirati ulicu i pokriti leš preko glave. Sloboda iznošenja mišljenja personificirala se u liku jedne neugodne i gotovo vulgarne osobe čija su mišljenja bila javna, glasna i nimalo suptilna. Nizozemska se zagrcnula, kašljucnula i stala drečati. Sloboda iznošenja mišljenja jedan je od stupova naše demokracije, psiknuo je minister president Harry Potter, političari su se uhvatili za glavu, intelektualci zapjenili, znanstvenici raspisali – iz naše memorije izronio je davno zaboravljeni slogan: ne damo tekovine naše narodnooslobodilačke borbe! Blabla, rekli smo malodušno, sjedeći rastavljeni na čip i ostatak u svom gelderlandskom gradiću na Rajni.

Ipak, odustali smo od blabla varijante. Frka je, treba pametnije misliti. Sjetili smo se kampiranja krajem osamdesetih, u kojem smo ono kampu bili… za Jugoslaviju ili protiv, za Hrvatsku ili protiv, koliko god nam kampiranje bilo neudobno i tijesno (pranje zubi u zajedničkoj kupaoni, dizanje šatora – gnjavaža) morali smo, nije bilo druge. Jao, sjetili smo se Busha, s nama ste ili protiv nas, svih svjetova pojednostavljnih u nas i vas, pa smo se stresli od nadilazeće jeze.

Ne može se čovjeka ubiti, koliko god bio nesimpatičan, samo zato što je vjernike neke druge vjere nazivao kozojebačima, konsekvento i bez oklijevanja. U tome se svi slažemo, više manje. Čitali smo “Zločin i kaznu”, znamo kako je Raskoljnikov završio. Ali pravo je pitanje korak ispred – kako je nekome uopće palo napamet javno vrijeđati pripadnike jedne religije? Otkad se to smije? Otkad vrijeđanje spada u slobodu iznošenja mišljenja??

Otkad je dakle ukinuta deviza “s riječi na djela”? Otkad više ne važi “prvo skoči pa reci hop”? Jesu li ovi Nizozemci potpuno pukli? Djecu se uči da pojedu bananu prije nego kažu “pojeo sam bananu”. Da preplivaju bazen prije nego će reći “ja sam plivački šampion”. Gdje je nestala veza između riječi i djela? Zar zaista smijemo, kontrolirano i fino, reći što nam šune u glavu bez da to ima ikakve posljedice? Bez da s tim riječima nešto moramo NAPRAVITI?

Zbunjeni i razočarani, shvaćamo zašto u ovoj zemlji ljudi provode sate i dane na sastancima. Kad bi imali obavezu provesti u djelo sve ono što su na sastancima izbljezgarili, bila bi druga pjesma. Sloboda riječi krasna je sloboda, to potpisujemo bez ostatka. Tražimo jedino da se riječima vrati značenje. Možda bi Nizozemce trebalo poslati na tečaj balkanskog ophođenja, da nauče kako se dobro posvađati, kako urliknuti poštenu psovku, kako u afektu izbaciti kubik uvreda – u afektu dakle, ne za ozbiljno. Poslije bi onda sugovornika mogli toplo i ljudski klepiti po ramenu i pokajnički reći, tja, malo sam se zanio, ehum, malo pretjerao, ali ne mislim to baš tako. Ovako kontrolirani i fini ostavljaju dojam da sve što kažu stvarno misle.

Naš put u kazahstan isto je tako kulturan i fin, nismo pukli i rekli “dovraga ova kuća i ovaj auto i ovaj život” pa nakon toga snosili posljedice. Nismo otišli u kazahstan pa se pokajnički vratili za tri dana, moleći oprost za riječi i djela iz afekta. Iskontrolirali smo se u čip, zujimo po nepostojećim prostorima, doživljavamo nepostojeće doživljaje, istovremeno drndajući svoj malograđanski život po gelderlandskim ulicama kao da se ništa ne događa. Integracija u provinciju Gelderland – isisavanje balkana iz krvi. Ukidanje afektiranih stanja, emotivnih provala, strasti za dobrom svađom, širokih pokreta, povišenih tonova – sve je to otišlo u kazahstan.

Sve je to, otišlo, u, kazahstan.