Kazahstan | Suzana Đođo

DAN PEDESETTREĆI

Komešanje na almatskom placu budi nas na neugodan način. Kamioni i dizalice, almatska šljakerska klasa došla je na obližnju zgradu postaviti šezdeset metara visoku fificu s nekim aparatićem u ruci. Mi ipak raznježni gledamo u natpis – nije provincija Gelderland ali nije ni daleko od toga: Philips, piše debelim slovima i u nama budi strah da će nas stvarni život stići čak i u ovom genijalnom skrivalištu, u ovom bogu-iza-leđa izgnanstvu, i oteti nam slobodu jednostavnog trženja bez budžeta za marketing.

Skačemo na noge lagane i slažemo voće i povrće na svoj štand. U ispruženoj ruci nudimo jabuku, nekada simbol grijeha a sada obično jeftino voće. Fifica s postera prodat će više svojih svjetlucavih aparatića nego mi svježih jabuka. Ipak stoički smo uspravni nudeći svoju banalnu robu pod almatskim pokretnim oblacima koji prijete namočiti grad. Riješili smo se pasije, krvoločni psi strasti i požude ne trgaju nas. Stoici su nas pozvali na svoju gozbu i ponudili nam razum, mudrost, logiku, i život u skladu s univerzumom. Prihvatili smo (kao da smo imali izbora).

Ipak, život almatskog placa ne pada nam teško otkad smo smirili strasti. Dan osmi svakako je bumerang koji će se još mnogo puta vratiti, ali hvala starim Grcima i njihovim vrijednim sljedbenicima, to nam je sada potpuno jasno. Spremni smo anticipirati nevolje i samljeti ih u prah u vlastitiom svjetlucavom aparatiću marke “Ratio”. Zato stojimo na ovom placu, da bi shvatili da sloboda nije podavanje strastima, niti nekakvo prapočelo, već plod samokontrole. Sloboda je u razumu.