Kazahstan | Suzana Đođo

DAN PETNAESTI

Ako nijedan strašću napijen uzdah stepskog jahača nema smisla, ako je njegov nastup u našem životu potpuna besmislica.

Svakodnevni ritam. Kruh s maslacem. Školsko zvono. Uredska kava. Zajednička večera. Krumpir, meso, povrće. Stol, stolice. Prljanje, pranje. Zubi ujutro, zubi navečer. Obiteljski rođendani. Rođendanska torta. Dobro jutro, dobro veče. Kako ste, šta ima novo. Godišnji odmor. Kako je bilo na odmoru. Ponedjeljkom odvoze smeće. Utorkom idemo na plivanje. Srijedom peremo veš. Kako je bilo na plivanju. Reci hvala. Reci molim. Nemoj okrenuti stol naglavce. Nemoj čupati lutki kosu. Nemoj šarati po zidovima. Plati telefonski račun. Nazovi majstora za bojler. Kupi nove cipele.

Zaradi novac, potroši novac. Štedi novac za neki slučaj. Pogibiju partnera, gubljenje posla, obrušavanje kuće zbog micanja zemlje, rat, elementarnu nepogodu. Sloboda od partnera, od posla, od kuće, od svakodnevnog ritma. Sloboda od slobode, krajnji slučaj. U provinciji Gelderland, dan petnaesti, smatramo da smo pretjerali. Sami, u malim etapama, vijugamo prema almatskom placu. Sami, slobodni – može biti sinonim, ali i ne mora.

Mogli smo:
pojesti za doručak kruh bez maslaca
zakasniti u školu
popiti čaj umjesto kave
pojesti pizzu pred televizorom
premjestiti stol i stolice
platiti nekog da pere prljavo
preskočiti pranje zubi
preskočiti obiteljski rođendan
itakodalje.
Za preskočiti pranje zubi nije potrebno ići u kazahstan. Zubi se mogu preskočiti i doma, u kocki, kutiji. Provincijom Gelderland može se hodati u starim cipelama. Za to nismo trebali ići u kazahstan.

Ipak, ne kasnimo u školu. Jedemo krumpir, meso i povrće. Ako srijedom ne operemo veš, skupit će ga se previše. To ne volimo. Možemo preskočiti pranje zubi, ali nećemo. Ako pošaramo zidove, to nas nervira. Ako ne platimo račun, isključit će nam telefon.

Možda smo zato išli u kazahstan. Da naučimo osjećati se dobro kad prekršimo pravila. Da nas ne hvata osjećaj krivice što nismo ispekli rođendansku tortu. Da ne ispadamo iz takta kad ne popijemo uredsku kavu. Da li zato?

Po rođenju nismo slobodni; što smo stariji sve bržim tempom zatvaramo vrata i birajući jedno, ostavljamo drugo. Svakim danom sve je manje otvorenih vrata. Donijeli smo mnogo odluka, napravili mnogo izbora, i sada nas to kopa. Što je iza vrata koja smo zatvorili? Jedan neodoljivi kazahstan?

Iz perpektive mekanog smeđeg kauča u provinciji Gelderland, naša klecava kazahstanska koljena postaju lagano smiješna. Što se to naročitog ima za vidjeti u sivom almatskom predgrađu socrealističkog stila? Zar smo napustili svoj lijepi kvart s mnogo zelenila i dječjih igrališta da bi gledali tuđe dosadne zgrade (kocke, kutije)?? Zašto su nam dovraga koljena tako klecava, zar ne možemo jednostavno sjesti na gradski bus i otići na taj plac?

Ne možemo, javljamo iz almatyja. Bili smo u stepi, vodili smo ljubav s jahačem, sinom stepskog vjetra, u njegovoj šatri; ne možemo. Osim toga, potezači konopa koji su se noću ponovo svezali, ne bi stali u gradski bus.