Kazahstan | Suzana Đođo

DAN PRVI

 

U kazahstan. Danas smo službeno u kazahstanu. Putovali smo cijelu noć. Krenuli smo kad je završio dan, nešto prije ponoći. Kad su se pogasila svjetla a čaše smirile u ormaru, oprane. Pozdravili smo se, kao i obično, oprali zube, obukli pidžamu, legli u krevet. Avion je poletio, letio, letio, letio, dok nas u pola osam nije probudila vekerica.

Kazahstan je, kao što znamo, zemlja stepskog jahača sa sabljom na bedru i turbanom na glavi. Zemlja nepreglednih stepa, divljih konja, brzih oblaka, vjetra u rukavima.
Ali nismo zato došli u kazahstan.
Nismo zato.

Došli smo prodavati kilogram crvenih jabuka na tržnici u almatyju, jedan kilogram. Četiri opore jabuke za četiri mjeseca. Došli smo brojiti sitan novac od svake jabuke. Bez krova nad glavom, bez kreditne kartice u džepu, bez kabanice i rezervnih gaća. Došli smo biti izopćeni, kopati po smeću zajedno s musavom djecom zakuštrane kose i poderanih prnja. Skidaju nam, doduše, mjesečnu pretplatu za mobilnu telefoniju, imamo roaming na maloj Nokiji bez i-moda, garanciju da u bilo kom trenutku možemo poslati poziv upomoć. Nemamo namjeru koristiti je, ali što je namjera? Tek izazov slabostima.

U provinciji Gelderland pada kiša. Mračna, dosadna, naprosto depresivna. Oblaci su se spustili na glavu, pritišću sivom i crnom rudlavom masom. Teški su. Iako, znanstveno je dokazano da oblaci nemaju masu. Ovdje je kuća, kocka, kutija. Pod hipotekom. Ispod kuće, zemlja se miče.

Prozori su osigurani osim u slučaju rata i radova na kući. Imovina je osigurana osim u slučaju neobjašnjivog micanja zemlje. Ljudi su osigurani, osim kad ih boli duša. Mada, opće je poznato da je duša metaforička kategorija. U biti ne postoji. Ne može se izmjeriti testovima za emocionalnu inteligenciju. Niti jedan terapeut neće vam reći: vaš problem je bol u duši. Reći će vam: vi ste pod stresom. Ili će reći: gubitak oca i majke u prometnoj nesreći kad vam je bilo četrnaest godina kod vas je ostavio duboke tragove. Ili će možda reći: Razočarani ste, ja vas razumijem. Očekivali ste više od života.

Ali što je život? Tržnica u almatyju, metafora siromaštva. S Nokijom u njedrima i urednom vizom u putovnici iz provincije Gelderland, Nizozemska, mi se samo šalimo sa životom. Četiri jabuke na štandu kazahstanskog placa samo su vježba polaganog disanja. Navozali smo se jakim autima i vlakovima što zuje tristo na sat, izguštali smo ADSL i e-mail, zgadila nam se TV-reklama u kojoj se svijet pomoću montažnih tehnika mijenja triput u sekundi, pa smo uzeli sabbatical i četiri crvene jabuke. Svijet nas neće čekati, utoliko smo ipak hrabri.

Odbili smo jahača sa sabljom na bedru. Zvao nas je, molećivim očima ispod tamnih obrva, očima koje ne spadaju na to lice, da dođemo u njegov kazahstan. U onaj kazahstan koji rumori u zemlji ispod kuće i miče temelje svojim uzdasima. Zvao nas je na konja, u stepe. Odbili smo ga, ne zbog plemenitosti. Ne zbog straha od padanja s brzog konja ili propuha u stepskom šatoru. Odbili smo ga jer nam je unutrašnji glas rekao: “iz stepa se ne vraća”. Naravno, unutrašnji glas ne postoji zaista. Njegova zamišljena glasnoća, ozbiljnost i toplina samo su rezultat poznavanja sebe.

Zatim smo se skljokali na zemlju kao vertikalna jegulja slušajući bat odlazećih kopita. Ta-tak, ta-tak. Tijelo nam se još malo trzalo po ritmu galopa, ta-tak, ta-tak, krv je kolala ta-tak, ta-tak, konj je s gelderlandskim blatom na kopitima rovao po nekad ružičastom srcu, ta-tak, srce je ostalo zgruvano, smrdljivo i smeđe podsjećajući na – što bi drugo – obično nevažno govno. Tako je prolazio dan.

Navečer smo servirali društvu vino u čaše, konverzirali i nudili još, usput mentalnom rukom pridržavajući govno da se sasvim ne raspadne u grudima. Kapalo je kroz prste, pokušavali smo ga stisnuti u kocku ili ugurati u balon. Tako je prolazilo veče. Oko pola dvanaest, kad je sve bilo gotovo, izlaštili smo ostatak srca i sjeli u avion.

Postoji više kazahstana. Trebao nam je čitav jedan dan da to shvatimo. Kad smo odbili jahača iz stepe mislili smo da je gotovo. Sklupčani u jegulju na umoru patetično smo ridali “nikad više kazahstan”. Onda nam je palo napamet – ni stepski jahač ne postoji zaista. On je samo metafora slobode. Ako nas je stepski jahač previše plašio, zašto ne bismo u taj strip uveli neku drugu, manje opasnu figuru? Neku manje razarajuću slobodu? Postoje drugi kazahstani: iz nekih polijeću rakete, u drugima se crpi nafta, u trećima uzgaja pamuk za naše majice. U nekim pak kazahstanima nema ničega i živi se na rubu gladi. U zdjeli za voće preostale su još četiri jabuke, to nam se učinilo dovoljnim za novi početak.

U provinciji Gelderland mi smo kao i obično, obični, sa srcem od govna ili od mišića, bez razlike. To je, naravno, lijepo od provincije Gelderland, što nam daje tu sigurnost. Umjesto da se zahvalno sklupčamo u neki njezin simpatični kutak, mi bez prebite pare odlazimo biti beskućnik u almatyju? Vrlo je precizno to opisao neki od unutrašnjih glasova negdje između budnosti i sna: “luda žena”. Bilo je gotovo dvanaest sati, avion je već rulao po pisti, povratka više nije bilo. Gladni i malo pokisli, sada želimo prodati bar jednu jabuku. Držimo je u ispruženoj ruci i smiješimo se, ne govorimo jezik, ne znamo se cjenkati. Istovremeno držimo sebe pod kontrolom da u jabuku ne bi zagrizli.

Metafora siromaštva, tržnica u almatyju: sloboda od stvari, od mjesta, od osiguranja imovine i stakla, od reputacije i astrološkog znaka, sloboda od pokušaja da ne budemo stranac – ovdje smo stranac kojem na glavu ponosno stavljamo veliko S kao šešir, smiješeći se kupcima, gotovo sretni. Četiri mjeseca odricanja ili slobode? Danas, prvi dan, to naravno ne možemo znati, ali zato smo došli na četiri mjeseca a ne na jedan dan, zato da saznamo.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.