Kazahstan | Suzana Đođo

DAN SEDAMDESETPRVI

Odiseja traje. Putujemo s jabukama pod cipelama, kao na rolama. Nešto smo ipak naučili od buljenja u Philipsov billboard. Dijelimo neugodne poglede i frkćemo neljubazne riječi pa nas sitne pijačne varalice ostavljaju na miru. Babe neumornog jezika isto nas više ne gnjave. Gradimo reputaciju koja ne bi loše stajala jednom čistokrvnom Nizozemcu. Arogantna kurvetina, šapću zavidne kazahstanske seljanke. Ne, to nam neće reći u lice. Udaljili smo se od ljudi, ne odgovaraju nam. Ne damo im pristupa u našu elektroniku, naš je čip sam sebi dovoljan. Ne plačemo, ne smijemo se. Nije stoicizam, nije askeza. Obična je to mrzovolja, nezadovoljni smo sobom.

Prije šezdesettri dana razbili smo sve što je normalno i obično i od krhotina stvorili nemoguće. Bili smo gdje kazahstanske seljanke nikad nisu bile, gdje prištavi gelderlandski trgovčići s kravatom i šezdeset aparata za kavu nikad neće biti. Stvorili smo nemoguće, i sad smo tamo sami. To nas grozno tuče. Put iz dana osmog u dan deveti još se ne ukazuje, pa je tako i dan sedamdesetprvi potpuno odsječen od svega.

Dok tako buljimo u šareno mnoštvo, dječak uličar poderanih gaća u ruku nam bez riječi tutka zgužvani papirić. Zatim bježi s pijace što ga noge nose. Otvaramo dlan, na njemu je skorena prašina u pregibima. Zaboravili smo na higijenu u svojim samačkim visinama. Na papiriću piše: “Drži se, jača si ti od svega.”

“Drži se, jača si ti od svega.” Trepćemo očima i čitamo poruku još nekoliko puta. U grlu nam se stvara knedla, kamenotvrda, a u očima nepregledni potoci. Koliko smo toga zaboravili.

Svjesni smo koliko je teško poslati pravu živu poruku u izfantazirani kazahstan, osobi bez adrese i ikakvih papira. Svjesni smo da je lakše poslati cvijeće tetki preko oceana i pošiljku poluautomatskih pušaka mafiji na polinezijske otoke nego pisanu poruku od dva puta tri centimetra na almatski plac. Pa ipak, netko zna gdje smo i šalje nam poruku, u jednini, ne priznaje nam šizofreniju. “Hvala”, ponavljamo potiho iako bi najradije viknuli da nas cijeli plac čuje, ali pošto ni sa kim ne razgovaramo, nismo vrijedni njihove pažnje. Netko misli na nas na hrvatskom jeziku, netko iz pradavnih vremena tko nas sve ovo vrijeme nije zaboravio.

“Hvala”, kažemo još jednom vjernom prijatelju i odlazimo oprati slojeve prljavštine sa zapuštenog tijela. Zatim obilazimo štandove na tržnici i molimo kolege da nam ne zamjere arogantno ponašanje, jer da ne znamo što nam je bilo. Raznježeni smo i najradije bi ih sve izljubili. Na kraju dana skrhani smo od umora, iscrpila nas je autentična emocija.

Najbolji komad, krema osobne slobode, založena je kod drugih ljudi kao uvijek vrijedeća propusnica u naš život. Znanje da nas netko može nazvati usred noći i istresti na nas hrpu svog privatnog smeća, to nas grije kad nam je zima oko srca. Zato se činimo sami sebi boljima, kad se toga sjetimo. Pod almatskim štandom, smrznuti od nadolazeće zime, ugrijani smo papirićem od šest kvadratnih centimetara koji nam je rekao što se sami nikad ne bi sjetili. Jači smo od svega.