Kazahstan | Suzana Đođo

DAN ŠESTI

 

Ležimo ispruženi kao zvijezda ispod zvjezdanog neba. Noć je, dan šesti, ležimo na rubu stepe uzbuđeni od života. Prevarili smo cijeli svijet, uključujući sebe. Pronašli smo prečicu, pobjegli smo s almatskog placa, došli smo na rub stepe. Srce nam je već naviklo na gaženje blatnim kopitima; neće nas smetati ako jahač još jednom prijeđe istim putem leteći kroz svoj mrak ispod svojeg zvjezdanog neba. Srce nam lupa, ili je Nokija, nije važno – znamo da smo živi, živi, živi. Smijemo se, prljavi i sami, kazahstanskom nebu. Sutra ćemo se oprati na česmi, sutra ćemo pokloniti jabuke gladnijima od sebe, sutra ćemo dobiti paket iz provincije Gelderland: ulaznicu za kino na kojoj piše “Pasija” velikim štampanim slovima.

Osjećamo se kao naša grandiozna majka koja je poginula u prometnoj nesreći kad nam je bilo četrnaest godina. Majka koja nas je napustila kad nam je bilo dvanaest i ostavila nas da se snalazimo s odgovornim ocem. Otišla je pjevati, sa svojom šarenom maramom na neki neobičan način omotanom oko glave i koferom punim kćerinih slika. Pjevala je dvije godine, zaljubljenicima u blues i jazz, svatovima i turistima na plaži. Kažu, bila je dobra, gotovo diva. Odgovorni otac slao nas je u školu i kupovao nam odjeću i igračke, gledajući nas povremeno razočaranim pogledom investitora koji je loše uložio. Možda je u nama vidio majčine gene. Možda nam je noću prislanjao pištolj na sljepoočnicu, da nas riješi muka prije nego počnu.

Majka se vratila kad smo napunili četrnaest; bila je kod kuće tri dana kad su ona i otac poginuli u prometnoj nesreći. Nije nam stigla objasniti zašto je otišla, ni zašto se vratila. Ali kako god bilo, kad prijeđemo tridesetu, majčina davna pogibija nije opravdanje za bježanje u kazahstan. Možda je razlog? Roman njenog života smijemo popunjavati kako god nam se svidi; ipak ovo je prvi puta da nam se zaista čini da ponešto iz te priče razumijemo. Iako se dakle osjećamo kao grandiozna majka, bolno smo svjesni da je ona zaista otišla, a da smo mi samo zakucali dio sebe na tanku zelenu pločicu koju smo zatim noćnim transportom prešvercali u imaginarni kazahstan.

S majkom u sebi plesali smo tako prošle noći uz dombru, svirač je tamburao neke nomadske epove – svirao je za gušt, ne za novce; tengi je zaradio dovoljno svirajući kupcima na placu. Mi prodavači čekali smo večer, da svirač iskrene šešir, da kovanice zazveče, da svatko doda koliko ima, pa da se kupi boca votke i pije i pjeva i pleše pod zvijezdama. Mi nismo imali ni tenge pa smo, porezavši se rđavim nožem po kažiprstu, morali prisegnuti da ćemo plesati do jutra, bez odmora. Nije problem, što je rđava rana prema govnu u njedrima.

Prespavavši nedjelju u nečijoj sobi, ustali smo navečer i došli ovdje, ležati u stepi i disati plućima koja se dižu i spuštaju naočigled. Osjećamo nevrijeme u koljenu, ali zato smo došli, da dišemo punim plućima bez susjeda i kolega i ostalog normalnog svijeta. Što je nevrijeme prema govnu u njedrima, ništa, prolazni šamar nepristranog boga.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.