Kazahstan | Suzana Đođo

DAN STODVADESETDRUGI

Poslali smo ih van na igranje, muža i dijete. Da nam ne smetaju dok spremamo kuću. Usisavajući parket bez rupe čini nam se da osjećamo trzaje pod nogama; zemlja se pod kućom stresla prije nego će ispustiti dušu. U obliku teških krokodilskih suza čip teče iz glave. Prelazimo na pranje poda mokrom krpom s mnogo deterdženta.

Možda nije imalo smisla. Možda je kazahstan potpuna besmislica. Možda, imate pravo, možda smo trebali ostati doma i uštrcavati sitne ampulice željenih sloboda u život žene i majke. Ali nismo. I tko nam šta može.

Zaraženi stepom kao neizlječivom bolešću, četiri mjeseca kazahstana sažegli smo u novi čip. Njega smo, leteći natrag (u kazahstanskom zračnom prostoru) ugradili u podlakticu lijeve ruke, s unutrašnje strane. To je zgodno mjesto na kojem ga nitko neće tražiti. Tamo ćemo ga čuvati, propusnicu za stepsku šatru, kad nam ponovo zatreba. Idealno mjesto, osim toga, za zariti zube posred plavih žila.