Kazahstan | Suzana Đođo

DAN STODVANAESTI

Tri-četiri dana, toliko možemo ostati. Možemo i deset dana, zašto ne? Mamu treba slušati.

Lutamo po stepi pješice, nigdje nikoga, samo ravnica bez drveća. Niti jedne šatre. Niti jednog vjetra. Niti jednog konjanika na brzom konju. Mašemo rukama oko sebe, niti jednih vrata.

U provinciji Gelderland ružna je jesen. Mokra, mračna, sunca nema već danima. Zemlja ispod kuće zaspala je zimski san, rupa u podu zatvorena je, sjedimo za stolom i igramo Čovječe ne ljuti se. Čovjek se ne ljuti, mala crnooko buba se ne ljuti, ni po čemu se ne može zaključiti da smo otišli u looping, preokrenuli svijet naglavce i vratili ga u početno stanje u roku četiri mjeseca.