Kazahstan | Suzana Đođo

DAN TRIDESETI

 

Jubilarni, popijmo u to ime. Otvaramo flašu bijelog čileanskog iz supermarketa C1000, tko mu je ime glupo smislio. Zašto ne bi, što nas priječi, otvorili flašu bijelog u dva popodne? Skučenost dosadnog mozga, to nas je možda nekad priječilo ali ne više.

Podignuo nas je sa zemlje ispod štanda gdje smo spavali, podignuo nas je u snu i pustio da spavamo dok je galopirao kroz mračni grad. Probudili smo se na rubu grada, na rubu stepe i bubnuli ga boksačkom rukavicom u dijafragmu prije no što smo mu susreli pogled. Zar smo zato danima hodali, da bi nas on, nepitan, prenio natrag u roku deset minuta? Bubnuli smo ga još jednom, đavao da ga nosi stepski u sto crnih đavola. Čekaj, rekao je. Čekaj.

Zaustavio sam vrijeme, rekao je. Ali ovo nije san. Znaš, rekao je, i zastao. Zvijezde u očima, tužne, izgubljene. Vratit ću te natrag, nitko neće primijetiti. Samo još jednom, da vidiš… Zastao je. Gledali smo.

Ljubav gola, mračna, noćna, svemoćna. Još jednom, vidimo.

Više me ne trebaš, rekao je, više neću doći. Zarili smo zube u njegovu svijetlu kožu podlaktice, s unutrašnje strane, posred plavih žila. Nije rekao au, rukom nas je pogladio po glavi. Boli? pitao je. Boli majmune jedan mongolski, naravno da boli. Reže nas na komade, slupava nas u krhotine, naravno da boli. Vozi natrag na taj plac prije nego ti kožu oderemo, idiote jedan stepski, vrhovni blesane stepskog vjetra. Vozi!!

Budimo se ispod štanda, prvi dan ponovo počinje.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.