Tri jeseni : pjesme i sjećanja | Ana Ahmatova

SVE JE NJEMU PRIPADALO

 

… U Kislovodsku su svi okolo čitali Ljermontova. Činilo se da je sam zrak bio prožet njegovim stihovima. Puno kasnije trudila sam se prenijeti taj čudni osjećaj u katrenu o demonu.

“Kao Vrubelj naš nadahnuti
mjesečevo svjetlo je taj profil crtao.
I ispričat će vjetar blaženi
to što je Ljermontov zatajio.”

To je bilo čudno zagonetno biće – carsko-selski leib-husar, koji je živio na Kolpijskoj ulici i putovao u Peterburg kočijom, zato što se njegovoj baki činila opasnom željeznica, iako joj se nisu činili opasnima prvi redovi gdje je, usput govoreći, bojnik Ljermontov za svoju ledenu hrabrost zaslužio zlatno oružje.

On nije vidio carskoselske parkove s njihovim plotunima, kameronama i lažnom gotikom, zato je primijetio kako “put kroz maglu ispred mene sijeva”.

On je ostavio bez pažnje znamenite petergofske fontane da bi, gledajući Markizovu baru, zamišljeno izustio: Bijeli se jedro usamljeno

On možda štošta nije čuo ali je tvrdo zapamtio da je “pjevala rusalka nad tihom rijekom, puna nepojmljive žudnje…”

On je oponašao u stihovima Puškina i Byrona, ali zato već cijelo stoljeće svi oponašaju njega. I posve je očito da je to nemoguće, budući da on vlada onim što glumci zovu “stotom intonacijom”.

Njega riječ sluša kao zmija krotitelja: od skoro uličnog epigrama do molitve.

Riječi koje je rekao o zaljubljenosti nemaju ravnih ni u kojoj poeziji svijeta.

To je tako jednostavno, tako neočekivano i tako bezdano:

“Ima riječi – čije značenje
ili je tamno ili ništavno,
ali ih ravnodušno
ne možete slušati”.

Da je napisao samo tu pjesmu opet bi bio velik pjesnik.

Ja ne govorim sad o njegovoj prozi. On je tu prestigao samoga sebe za sto godina te u svakoj stvari ruši mit o tome da je proza – dostignuće samo zrelog uzrasta.
Čak i to što se drži nedostupnim za velike liričare – teatar – on je pokorio.

Taj mladi čovjek umro je s ugledom zlog podsmješljivca, a nije li on 1829. godine napisao ove jednostavne, dobre, dirljive i uopće ne dječje, unatoč petnaestogodišnjem autorovu uzrastu, riječi o prijateljstvu:

“Ja sam mislio u svijetu nema prijatelja,
nema prijateljstva nježno postojanog
i velikodušnog i jednostavnog;
Ali ti se pojavio, goste nezvani,
i opet mi vratio spokoj!
S tobom se osjećajima slijevam,
u riječima veselim sreću pijem…”

Poslije pjesnikove smrti njegovo ime i životopis bili su okruženi milijim srcu malograđanskim sumrakom.

Ali do danas, ne samo grob nego i mjesto njegove pogibije, puni su visokog sjećanja o njemu.
Čini se da nad Kavkazom lebdi njegov duh i doziva se s duhom drugoga pjesnika

“Tu Puškinu izgnanstvo započe
i Ljermontovu skonča se izgnanstvo”.

X

Sadržaj

UKRATKO O SEBI


VEČER
Dvije pjesme
Prvi povratak
Ljubav
U Carskom Selu
Kršila pod tamnim velom ruke…
Spomen na sunce srce ne grije
Visoko nebom oblačić sivljaše
Odškrinuta vrata
Varka
Za bijele noći
Vrt


BROJANICE
Zbunjenost
Za tvoju ljubav ja ne molim
Navečer
Svi smo tu pijanci, bludnice
Posljednji susret bio nam je taj
Nećemo piti iz te iste čaše
Pravu nježnost pomiješati nećeš
Do predsoblja ispratih dragoga
Koliko molba u voljene
Svaki dan je po novom uzbuđen
Mili, ne gužvaj mi pismo svako
Ja se tebe sjetim tek katkada
Pjesniku u goste dođoh


BIJELO JATO
Tvoj bijeli dom i tih vrt ostavljam
Osama
Pjesma o pjesmi
Slab mi je glas, al’ volja moja nije
Umjesto mudrosti – iskustvo
Ja sam odbacila smješkanje
O, to je bio leden dan
Ovako moljah: "Stišaj strasti"
U ljudskoj je intimi ta zavjetna crta
Svježinu riječi, čuvstvo jasno
9. prosinca 1913. godine
Rastanak
Peti je period godišnji
San
Pred proljeće ima takvih dana
Žutilo večernjega svjetla
Dvadeset prvog. Noć. Ponedjeljak
Ne kao tajna i žali


TRPUTAC
Po čem je gori ovaj vijek od prošlih
Kao anđel kad uzmuti vodu
Sad više nitko neće slušat pjesan
Vrat s biser-niskom sjajnom
Kad bi mi se ti rjeđe snio
Čuh glas. Zvao me utješan


ANNO DOMINI
Da suparnicu nemam, govori
Sve oteto je, razdano, prodano
O, živote bez sutradan
A Smolenska je danas slavljenica
Kao udova suzna jesen ječi
Nisi životom, ni Bogom obećani


TRSKA
Natpis na knjizi Trska
Lotova žena
Muza
Neviđena jesen izgradila kupolu visoku
Dobro je tu: škripa, šuštanje
Dok jedni gledaju u drage oči
Pjesnik
Dante
Majakovski 1913. godine
Natpis na knjizi Trputac
Lenjingrad u ožujku 1941. godine


SEDMA KNJIGA
Tajne zanata
Puškin
Postoji naš zanat presveti
Učitelj
Londoncima
Luna u zenitu
Još jedan lirski umetak
I slava kao labud plovila
Tri jeseni
Sve duše milih na zviježđu visokom
Druga obljetnica
Natpis na portretu
Cinque
Šipurak u cvatu
Dok jedan ide pravim putom
Evo nje, plodonosne jeseni
Uz neposlanu poemu


NEPAR
Primorski sonet
Kao da slušam glas sve njemlji
Ne straši mene groznom sudbom
Puškinovom gradu
Eho
Tri pjesme
Sjećanje na pjesnika
Komarovske skice
Posljednja ruža
Iz Crnih pjesama
U spomen V. S. Sreznevskoj
U Viborgu
Ta zemlja, premda nije rođena
Sjeverne elegije
Posveta iz Poeme bez junaka
Prvi dio prvog poglavlja


PJESME IZVAN KNJIGA
U večernjim satima za stolom
Venecija
U spomen M. Bulgakovu
Miriše divlji med – slobodom
Kakva god da sam
Zaboravit me?
Natpis na knjizi
Ako bi sve što su duševnu pomoć
Sve u Moskvi prožeto pjesmama
Nije mudro što neveselim tonom
Izlazak knjige
Neka mi čak nema leta
Kad god ja dozivam po navici
Ne ponavljaj
Pohvala ta mi ne pripada
Zar nisam ja na križu bila
I ugleda luna lukava
Vrag me ne izda
Rekvijem
Oka ne skidam s horizonta
Kod tebe je za sve to odgonetka
O, neponovljivih riječi ima
Voronež


SJEĆANJA
Govor o Puškinu
Sve je njemu pripadalo
Uspomene o A. Bloku
Mandeljštam
Amedeo Modigliani


Fikret Cacan
ANA AHMATOVA – SIMBOL KULTURNE RUSIJE



Bilješke
Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.