Tri jeseni : pjesme i sjećanja | Ana Ahmatova

TAJNE ZANATA

1. STVARANJE

Zbiva se ovako: nekakva čežnja;
u ušima se ne stišava bat sati;
huk izdaleka gromova što jenja.
i glasova tih ropskih nepoznatih
jadanja slutim i jauke neke;
sužava se nekakav tajni krug,
a iz tog bezdna šapata i zveke
diže se jedan pobjednički zvuk.
Nepopravljivo je tiho okolo
da začuje se i rast šumske trave
i kako zemljom s torbom ide zlo…
I pogle, već čujem riječi prave
i zvonca signalna od lakih rima, –
tek tada i ja shvaćam te početke,
i bjelosnježna bilježnica prima
naprosto mi izdiktirane retke.

2.

Za mene nije vojevanje odno,
ni zabave elegične i fine,
u stihu mora sve biti nezgodno,
ne kako ljudi čine.

Da znate tek iz kakvih otpadaka
izniču pjesme, ne znajuć za stid čak,
poput žutoga kraj ograde maslačka,
kao loboda ili čičak.

Ljutiti ukor, katrana smrad svježi,
na zidu lišajevi tajanstveni…
I zvuči stih, i prkosni i nježni
na radost vam, i meni.

3. MUZA

Kako da snosim brigu ovu
a još je i Muzom zovu,
govore: “U gaj vodiš je…”
Govore: “Tepanje boginje…”
Žešće nego groznica ošine,
onda ni “be” cijele godine.

4. PJESNIK

Zamisli, i to je posao –
život minuvši nespokoje:
čim bi od glazbe što doznao,
izda u šali pod svoje.

I nečije vesele skerce
u nekakve on retke sliva,
kune se, tako jadno srce
jauče usred sjajnih njiva.

Zatim će šumu oslušnuti
i jele priličja šutljiva,
dokle magleni, rastegnuti
zastor od dima sve pokriva.

Slijeva i zdesna kupim, upravo
ne osjećajući krivnje,
malo od života lukavog,
i sve – od noćne tišine.

5. ČITALAC

Ne mora biti vrlo jadan,
o ne! glavno, niti skriven,
suvremeniku da je jasan,
pjesnik je širom raskriljen.

I rampa strši pod nogama,
sve mrtvo, nijemo, svjetla trak,
i reflektor mu hladnog plama
utisnu na sred čela znak.

A čitalac je svaki tajan,
blago skriveno u zemlji,
pa makar zadnji i slučajan
i u životu svem najnjemlji.

Ondje priroda svašta krije,
kako joj se sviđa, od nas,
ondje ponetko suze lije
u naznačeni neki čas.

Ondje su tako mračne noći,
svježina u toj sjeni tamnoj,
ondje neznane one oči
do ujutro govore sa mnom.

Zbog nečega me prijekor stiže,
u nečemu smo kao par…
I ispovijest se nijema niže,
najblaženijih riječi žar.

Naš vijek je ovdje brzotečan
i tijesan zadati je krug,
a on je postojan i vječan –
pjesnikov nepoznati drug.

6. POSLJEDNJA PJESMA

Jedna se, kao zbog nekog uzbunjen grom,
ukopava s dahom života u dom,
smije se i u grlu bljeska,
i kruži i rukama pljeska.

Druga, rođena u muku ponoći,
ne znam otkuda može meni doći,
iz praznoga zrcala motri
i nešto mi strogo mrmori.

Ima i takvih; usred bijela dana,
a ja skoro i ne pogledana,
struje po papiru bijelom
kao čisto u koritu vrelo.

A evo još: tajno tumara u krug,
ne zvuk i boja, ne boja i zvuk,
brusi se, mijenja i vije,
a živima za ruku nije.

Al’ ona! Krv je kap po kap ispila
kao u mladosti ljubav – djevojka zla,
i meni ni riječ ne prozbori,
u šutnju se opet pretvori.

I ne znah gore nevolje od ove,
ode, i razvede svoje tragove
u nekom kraju najkrajnjijem,
samo ja bez nje… evo, ginem.

7. EPIGRAM

Je li mogla Biče, kao Dante, tvoriti,
je li mogla Laura slaviti ljubavni plam?
Ja sam naučila žene govoriti,
al’, Bože, kako da ih na šutnju natjeram!

8. O STIHOVIMA

Vladimiru Narbutu

To je – iscjedak besani,
to je – krivih svijeća nit,
to je – prvi udar rani
od sto zvona blistavih…
To je – prozor i toplina,
černigovske lune trak,
to su – pčele, djetelina,
to je – prah, i žar, i mrak.

9.

Osipu Mandeljštamu

O, zanosno karanfil odiše,
za me što se nekad tamo snih,
tamo gdje se Euridike sviše,
bik Europu valom odnosi.

Tamo, naše kud promiču sjeni,
nad Nevom, nad Nevom, nad Nevom,
tamo, Neva gdje plače stepenik, –
to je prolaz tebi besmrtnom.

10.

Mnogo što još zasigurno sniva
da ga svojim glasom opjevam:
to nemušto kog se grohot sliva,
ili ono što se kroz dim riva,
podzemni u tami lomi kam.
Za mene još jasan račun nije
s vjetrovima, vodom, plamenom…
zato mene moji snovi prije,
raširivši odjednom kapije,
odvode za zvijezdom jutarnjom.

(1936-1960)